Ovoj dio cestice do IZM već je opisan u prethodnoj priči. Uglavnom, u radi se o nebranjenom brisanom prostoru, na kojeg neprijatelj ima nesmetani pregled okoliša i na kojem se teško možeš zaštiti od njegove intervencije. Kako sam znao po noći zapucat u glavno zapovjedno mjesto, u zoru bi se obično vratio natrag na istureno zapovjedno mjesto (IZM). U tu svrhu 'posudio' bi od zapovjednika njegov 'Land Rover - Discovery'. Bolje terensko vozilo u životu nisam vozio. Možda je 'Lada - Niva' malo doraslija bedastoćama.

E sad, do IZM-a mora se proći 'vidikovac'. S 'Roverom' to se je moglo napraviti udobno, brzo i bez greške, ali Čede su već dobro znale tko kakvo vozilo svatko od nas koristi i po tome se ravnali. Kad god bi uzeo zapovjednikovo vozilo zna sam da će nakon par minuta, nakon isteka vremena koje treba prevaliti od 'vidikovca' do IZM-a, zasuti IZM minobacačkim salvama u trajanju od par minuta. Zbog toga bi uvijek stao iza brda nakon 'vidikovca', zapalio cigaretu i čekao da se gospoda ispucaju. Što ćeš, i takve 'nepotrebne' stvari moraš naučiti za preživjet.

No jednom sam 'usro motku'. Kad sam proša 'vidikovac' nešto sam se zamislio i umisto da sam stao i zapalio cigaretu, da pričekam dok Čede ne odrade svoje, produžih dalje. Kad sam doša na IZM nema nikoga na vidiku.

- 'Ma gdje su ovi moji tovari? Kao da su u zemlju propali.'

Onda su doletjele prve granate jedne od salvi. Kako sam stajao uz zidić (prema skici u priči 'Čatrnja') jedna od prvih pukla je uz njega, ali na moju sreću s druge strane. Eksplozivni pritisak me je uz malo 'letenja' kroz zrak bacio na pod, i taj ležeći stav bio je vrlo pozitivan položaj glede izbjegavanja učinka ostatka salve. Nakon toga par minuta ništa nisam čuo, a za pola sata naoko sam bio svoj, bez posljedica. Vraga, posljedice su nastupile pet, šest godina kasnije; izmaknuti kičmeni prstenovi počeli su činit svoje glede ravnoteže pri hodanju zbog oštećenja kičmenog živca, a gluhoća desnog uha neprestano raste. Jeli invalidska komisija to uvažila? Nema šanse - kao da su oni bili u ratu. Baš njih briga. Tko te je tjerao da ideš. Postadoh umirovljenik zbog sasvim drugih razloga, a navedeno 'mačku o rep'. I sad neko ima hrabrosti tvrdit da pušenje nije zdravo?

Slika 1. Repovi granata minobacača.

Na prethodnoj slici su repovi minobacačkih granata koje krase moju kućnu vitrinu. Sadržaj koji pripada jedan od njih kriv je za moje današnje stanje. Bilo je toga još, ali jedan od ovo dvoje 'blizanaca' me je 'sredio'.

Da sam zapalija kad sam triba sve bi sada moguće bilo drugačije.

Može bit da nebi bija HRVI. Ali nije svako zlo za zlo. Da nisma HRVI ima bi sad 50% manju mirovinu, a i ovakva kakva je služi za kurac. Cila ode na režije i jedan omanji kredit za uredit banj. Neš ti standarda. Jebi ga, nisam ništa 'Jamio'.

P.S. Minobacačka granata? Kada se dotična rasprsne, jedino što od nje ostane je rep s krilcima koja je tijekom leta usmjeravaju. Nakon tko zna kojeg po redu vatrenog 'krštenja' (bez crkvenih dostojanstvenika), ovo mi je bilo najupečatljivije. Nakon što je sve prošlo, otišao sam tražiti iza zidića repove mojih 'dobroćudnih' poklona od Čeda. Našao sam dva repa. E sad, koji me je sjebao ne znam, ali za svaki slučaj danas oba dva krase vitrinu u mojoj sobi. Jesu hrđavi i iskrivljeni, ali me podsjećaju da mi ni slučajno ne padne na pamet da opet idem 'grlom u jagode'. Isplativije je biti 'neprikosnoveni domoljub iz birtije'. Ima takvih čak i u saboru.