Kao svaka prava ratna postrojba, istureno zapovjedno mjesto uredili smo 'po zakonu i po propisu'. Od jedne stare kućerine s vremenom smo napravili pravu malu 'gajbu'. Kad imaš stolare, arhitekte, električare (ja) i slične u postrojbi možeš napraviti čuda. Kad je to vidija njezin vlasnik samo što mu oči nisu ispale od nevjerice. Naravno, radilo se je o lokaciji opisanoj u priči 'Posal'. I uvijek je tu bio doktor, bolničarka i vozač bolničkog vozila. Mala bolnička ekipa za obradu ranjenika i njegove otpreme sa crte bojišnice u bolnicu. Da bi imali mira boravili su i spavali u prostoriji koju je koristilo zapovjedništvo.

E sad uvijek postoji mali problem. Za doći do isturenog zapovjednog mjesta (IZM), trebalo je proći par kilometara izloženih Čedama na gledanje. Pravi 'vidikovac' njima za dušu. Istina, daleko je par kilometara od njihovih položaja, ali to nije predstavljalo problem njihovom mitraljezu ili minobacaču, pa se taj dio trebalo brzo 'preletiti' vozilom. Iz tog razloga smjene postrojbi taktičke grupe i bolničkog 'odjela' obavljale su se noću, vozeći ugašenim svjetlima.

I tako jedno veće dođe nova bolnička smjena i smjena postrojbi. Bolničari su došli u nekom doniranom 'Dodžu', velikom karavanu s povišenim krovom pretvorenim u ambulantno vozilo. Sve je kod njega bilo dobro dok nisi vozio vijugavo, uzbrdo ili nizbrdo. Najgori je bio 'prelaz' iz stanja vozila uzbrdo u stanje nizbrdo. Zbog ogromne haube motorskog prostora na vrhu uzbrdice cesta ispred vozila nije se naprosto vidjela. Tipično ravničarsko vozilo, kao za pustinju na primjer. Uza svu opremu što je imao, za naše prilike nezgrapan i spor.

Slika 1. Američko vojno bolničko vozilo.

Noću je zima. Treba se dobro pokrit. Nisam se u životu smrzava kao na IZM. Kako bi se obično prvi ustao, vidim bolničarka otkrivena, spuzle joj deke. Da se dijete ne smrzne (sve su uglavnom bile mlade kao i vozači osim doktora koji su uglavnom bili stažisti te nešto stariji), ja je pokrijem jer sam se odmah sitija starije kćeri koja je bila par godina mlađa od nje. Najprije me je čudno pogledala, bit će mislila - 'Što ovo stari jarac sad hoće?', ali kad je shvatila situaciju umilno je nastavila spavat. Ali gušt joj nije dugo trajao. Skrojile Čede minobacačku zabavu na jednu našu čuku. Trajalo je par sati i posljedica je jedan ranjeni momak. Trebalo je skoro sat dok su ga dovukli na IZM. Utrpamo ga u bolničko vozilo.

- 'Hajde vozi.' - velim vozaču.
- 'Kuda, ne znam put!'
- 'Kako ne znaš? Pa onuda kuda ste došli.'
- 'Ma pokazao nam je jedan tvoj, bio je mrak i ja ti pojma nemam gdje smo.'
Što sad? - 'Ima koga da zna put do bolnice?'

Svi sliježu ramenima. Skroz nova smjena koja je prvi put ovdje. Stvar je s mrtve točke maknuo drugi operativac.

- 'Ajde ih ti odvedi, ionako je za danas izgleda gotovo.' - 'Dobro.'.

Sjednem do vozača i pravac bolnica. Iza nas ranjenik ječi i vrišti, a doktor viče - 'Brže!' - 'Ne mogu, put je ionako govnarski.'. A ovo vozilo za takvi put je pravo smeće. Vozilo ide mic po mic, i izbijemo tako na 'vidikovac'. S ovom ambulantnom kantom treba ga proći. A moraš je voziti kao da je puna nitroglicerina. A 'vidikovac' pod minobacačkom vatrom. Koji je sad? Rijetko kad su po njemu gađali. Dok se oni snađu i pripreme već si ga prošao. Padaju granate uokolo, ne baš često, ali dolaze svakih pola minute po koja. Vozač pozelenio, mala se smrzla, a doktor viče:

- 'Stani, moram mu dat infuziju!'
- 'Ne može sad, strpi se dok zađemo iza brda.'
- 'Ma daj požuri!'
- 'Evo stajem odmah iza brda.'

Na pola 'vidikovca' vidim ja što je. Neki naši upali u obližnju livadu i traže nešto po njoj gotovo cijelo jutro. Vidjele to Čede i udri zabavu. A mi baš tada natrčali. Stajanja nema, vozač još više zelen a mala cijela utrnula. Nije ni meni bio pravo, ali mora se proći. Za dignuti moral, izvadim sunčane cvike, nabijem ih na nos, otvorim prozor, izvadim kutiju cigareta u zapalim jednu, izbacim ruku preko prozora kao 'baja' i kažem vozaču: - 'Samo polako, izaći ćemo, nemoj se uzrujavati. Nema šanse da nas ovi s tako velike udaljenosti pogode.'. - Malo laži uvijek pomaže. Zađemo iza brda i stadosmo.

- 'Ajde doktore, možeš sad.'

Inače na to mjesto nisu bubali minobacačima, ali vidim da se ekipa 'domorodaca' ovog mjesta sakrila u rovove i ne promalja nos. -'Što je?' - 'Ma bježi, gađaju nas haubicom cijelo jutro, ne možeš se nigdje maknut. Ovaj čas su stali.'. Eh, što sad, doktor ranjeniku daje infuziju, bolničarka se smirila, a vozač se vrti okolo. Stoj tu i čekaj, bit će što bude. Opet izvadim kutiju cigareta i zapalim jednu. Sjeo sam tako da vozač ne može doći u kontakt s ovima u rovu. Sazna li pravo stanje stvari moga bi poblesavit. I tako ja s njim pričam nešto bez veze i čekam.

- 'Možemo dalje.' - veli doktor - 'Zaustavio sam krvarenje.'

Sjeli mi u vozilo i nastavili. A s ovom kantom trebat će nam do bolnice dobra ura. Momak je prestao ječati.

- 'Dok, kako si mu zaustavio krvarenje?'
- 'Uobičajena praksa.' - veli on. Nije mu ovo bio prvi teren.
- 'Koja?'
- 'Najprije mu pukneš jednu protiv tetanusa i odmah mu daš duplu dozu antibiotika i nešto za bolove.'
- 'Zašto duplu?'
- 'A što misliš kako sam mu zaustavio krvarenje dok nisi stao. Držao sam mu žilu prstima. Sad ga možemo bez brige predat kad siđemo dole.'

Majke ti, zna čovjek svoj posao. Da prstima. Zato je momak i vrištao. Dok, isto ti ne bi volio bit u koži. Malo po malo sišli smo, predali momka u bolnicu, na brzinu se malo uredili i pravac IZM. Ovaj put po danu. Vozač je sad bio puno mirniji, osobito kad je vidio da po 'vidikovcu' ne bubaju. I naučio je put.

P.S. Evo sad u ljeto 2013. godine pročita sam da nam NATO daje na 'poklon' vozila koja su se rabila tijekom rata u Iraku. Znači rabljena vozila stara oko deset godina? Možda uz to budu dali servis, dijelove i alat za njih, pa i poduku mehaničarima? Eh, što ti je imat dobrog saveznika! Samo ne znam bili navedeno svrsta u 'poklon' ili 'otpad'?