Kad sam bija mali, na raspolaganju mi je bija niz aktivnosti kojima sam moga ispunit vrime, ali u najljepšem sjećanju ostala mi je članstvo u izviđačima. Bilo nas je tu raznih; velikih, malih, odraslih, muških ženskih ..., ali ono što je najinteresantnije svi smo učinkovito djelovali pod nadzorom 'starješine'. Svatko je dobija svoj posal i obavlja ga kako najbolje umije. Kada je u pitanju Galsko selo u doba Cezara i Rimskog carstva.

Najbolje je bilo kad bi priko lita otišli na logorovanje di je bila neka divljina, daleko od naselja, bez struje, ali uz izvor pitke vode. Uz agregat i nekakav gramofon bilo nam je ka u bajci, iako smo sami prali svoju robu i mudante. Spavali smo u šatorima za jednu ili dvi osobe. Po definiciji šator je rasklopiva nastamba napravljena od vodo-nepromočivog materijala, najstarija vrsta ljudske nastambe koju u nekim predjelima ljudi i dalje uspješno rabe. Muški su spavali uglavnom u šatorima za jednu osobu, a cure su spavale u šatorima za dvi osobe, slično šatoru na skici uz priču, a mene malca uvik je čudilo zašto veći muški stalno proviruju i 'upadaju' u šatore di su bile odraslije cure. Jebi ga, triba vrimena da neke stvari shvatiš. Sliči na priču 'Robin Hood', ali nije ni blizu toga jer nismo imali lukove i strijele, a stariji gospodin-ekonom brinija se je za dotur spize iz najbližeg naselja.

Zbog obveza glede školovanja, ovu aktivnost sam zanemarija, i pari mi se da je to jedna od loših odluka koje sam u životu učinija. No, vratimo se šatoru, onome za dvi osobe.

Slika 1. Šator za dvije osobe - skica.

Kad nismo bili na logorovanju, bavili smo se raznim drugim aktivnostima, pa su se tako održavala razna takmičenja, među kojima mi je u najlipšem sjećanju ostalo takmičenje u sastavljanju i rastavljanju šatora za dvi osobe. Naravno, oformljena je četveročlana ekipa, u kojoj je bila i moja 'sitnica', koja je do detalja razradila taktiku kako što prije iz torbe izvadit šator i napravit ga, kao i što prije ga rastavit i složit u torbu. Šator su nosile dvije vertikalne motke i stranice su mu držale konopi zavezani za klinove. Pročelje i sučelje šatora moglo se je zavezati ali u propozicijama takmičenja to nije bilo predviđeno. Taktika je izgledala otprilike ovako:

• Pravljenje šatora - Prvi član ekipe izvadi štapove iz torbe, sastavi ih, postavi prvi u uleti u šator, a drugi član ekipe pridržava prvi štap i vrh šatora. Prvi član ekipe unutar šatora postavi drugi štap, izađe i drži drugi vrh šatora, dok ostala dva člana ekipe postavljaju okolo klinove, svaki s jedne strane, i vezuju ih konopima od krila šatora. Rezultat, najbolje vrijeme, ali treće mjesto zbog toga jer je jedan klin bija loše zabijen pa je prilikom ispitivanja komisije 'iskočija' iz zemlje.
  
  
• Rušenje šatora - Prvi član ekipe dohvati prvi štap i proleti kroz šator uzimajući i drugi štap. On i drugi član ekipe drže vrhove šatora dok ostali ne povade klinove i pospreme ih u torbu skupa sa štapovima, a onda se u dva zamaha krila polegnu po zemlji kao plahta, zamotaju i stave u torbu. Sve je gotovo za 30 sekundi. Rezultat - prvo mjesto. Drugi u ukupnom plasmanu od desetak ekipa.

To se zove pomno planiranje i rezultat ne može izostati. Tako treba raditi i u PROIZVODNJI. Pomno planirati kvalitetan proizvod a onda ga brzo distribuirati na tržište. Naravno, za to treba imati poduzetničkog duha (i love) u što se ne ubraja preprodaja ustajale ribe ili mesa na domaćem tržištu na račun čega su se neki 'uspješni poduzetnici' vrlo brzo obogatili. I gle čuda postali simbol poduzetništva. A PROIZVODNJE ni za lijek. Primjer moguće dobre proizvodnje opisan je u priči 'MAGLA'.

Pošto PROIZVODNJA bilo čega nije tema, toliko o tome. A moglo bi se proizvoditi i šatori. Nisam moga vjerovat u što stane planinarski šator. Toliko mali a toliko moćan. Kako spadam u stariju gardu po godinama ima sam priliku sastavljat pravi šator za tridesetak vojnika. Metalna konstrukcija i puno kvalitetniji šatorski materijal. Šator je čak ima posebno izrađenu rupu za dimnjak kako bi se unutra bez straha mogla ložit peć na drva. Za divno čudo, domaći proizvod, kao i drva, kvalitetan, pouzdan, izdržljiv i topao.

Dugo vrimena nisam vidija taki šator, dok jednog dana nije osvanija na TV, novinama i Internet portalima. Podiga ga je, mukte, jedan uspješni domaći PODUZETNIK (kratica od 'PODmuklo odUZETi radNIKu') u Savskoj ulici u Zagrebu i ima je svrhu omogućit braniteljima koji su zbog nečega protestirali protiv nekih odluka vlade da u njemu imaju utočište od zime. Kako je protest potraja učesnike u protestu nazvali su - 'Šatorašima'. Pošto se je radilo o braniteljima, učesnicima domovinskog rata, invalidima, nastala je velika medijska pompa. Branitelji-invalidi su tražili ispunjenje nekih svojih prava, koja su im kako su rekli dokinuta, ali nisam razabrao da su se zauzeli, na primjer, za preispitivanje svih braniteljskih mirovina i usklađivanje istih. Moguće je da bi meni tada 'skočila' mirovina, a njihova bi se moguće i smanjila.

Kad sam malo bolje sagleda situaciju, analizira profil 'gostiju' koji su im u šator dolazili dati potporu, zaključija sam da tu nisu čista posla, te da sve to netko dirigira ne bi li za sebe ostvarija neku korist, i zbog toga moju potporu NEMAJU. Ja tamo neću doći ni po cijenu da moram 'jesti travu', kako reče jedan naš uvaženi general.

Šator, i to usred grada. I to ne bilo kakav. Čiji li je proizvod i što ima uspješni PODUZETNIK od toga što ga je vjerojatno negdi 'vanka' kupija, sastavija i da braniteljima na korištenje? Mogli bi radnički sindikati iz ovoga nešto naučit. Kada zbog 'predstečajne nagodbe' ili zbog nekog lopovluka neka firma ode u kurac, sindikat neka lipo razapne negdi šator i radnici možeju protestirat dokle ih volja, sindikat im osigura spizu i uzdržavanje porodica, a oni mogu uporno tražit ostavke odgovornih. Možda uspiju dobit koju od neisplaćenih plaća i inicirat 'trpanje' poduzetnika-lopova u zatvor. Jeba te, svašta se može učinit s tim šatorom.

Kako uspješni PODUZETNIK, koji je podiga šator, očito ima hrpu love, ka branitelj usrdno ga molim da nam osigura i plati toplotno izoliranje vanjskih zidova nebodera, jerbo mi branitelji i većinom siromašni građani-umirovljenici koji u njemu živimo, nismo u mogućnosti to učiniti niti uz potporu EU fondova. Učinit će djelo općeg dobra, jer ćemo se mi stanari nebodera konačno prestat smrzavat, pošto nam je HEP-ova struja preskupa da bi si život učinili ugodnijim. Posta bi PONOS Hrvatske.

P.S. Što se tiče branitelja - 'Šatoraša', koji borave u šatoru u Savskoj ulici u Zagrebu, sa sigurnošću mogu ustvrdit da imaju bolji šator nego što smo ga mi klinci ka izviđači imali. Ima svu mogući 'dodatnu' opremu. Samo još fali filmska projekcija. Koliko god se razumin i / ili ne razumin u šatore, jasno mi je da je šator u Savskoj kvalitetan i da bi se u njemu moga obavit (ili se već obavlja) vrhunski - dernek, ali mi nije jasno uz sve što sam čuja na TV, pročita u novine i pregleda da Internet portalima koji kurac 'stanari' šatora 'oćeju? A nije mi ni jasno koja je to vrsta 'gostiju' koja ih u šatoru redovito posjećuje? Po meni nekima je mjesto već odavno u Remetincu. Hoće li im u posjet doć i Kutle iz BiH? Hrvatska nikad siromašnija, a raste broj multimilijunaša! Što se protiv toga ne bune? Šatoraši, idite kući svojim porodicama, ne mlatite tuđu slamu i ne sramotite sebe i nas 'ostale' branitelje.

P.P.S. Evo gledam po portalima, na stolu 'Šatoraša' fina papica - pršut i sir. Ma koga Vi 'Šatoraši' jebete? Dernečite? Jeli ta papica iz Vašeg džepa od Vaše mirovine? Ja sa svojom ne mogu dernečit! Ako je iz Vaše mirovine onda Vam je prilična, a ne 'jadna' kao kod nas ostalih koji nažalost moguće nismo izgubili nogu nego pamet i / ili naknadno i nešto iznutra, te posli Domovinskog rata još radili, da bi se Vi na račun našeg rada s kojim smo punili proračun sada preseravali šatorom. Idite više doma, pun mi Vas je kurac! Uz ostala sranja samo ste još Vi nedostajali!

P.P.P.S. Ne mogu se otet dojmu da je barem polovina 'Šatoraša' digla neki kredit i / ili dobila subvencije (poticaje), za koje se boje da im se u slučaju ostanka sadašnje vlade neće otpisat dugovi, jer su lovu spiskali i uloženo nisu opravdali. Zato i 'protestiraju'. Ne protestiraju glede radnika rafinerije u Sisku, na primjer, jer to im ne ide u korist. Osobito ih nije briga za neviđenu 'privatizacijsku pljačku' i njene počinitelje tijekom i nakon Domovinskog rata, ali jebeno ih muči bilo što s predznakom 'Jugo...'. Čudni neki domoljubi.