Jednom prilikom pita sam papu kako je postao partizan, odnosno pripadnik NOB-a. 'Sine, prvo sam ti se posvađa s jednim ustašom u rodnom mistu jer je jednog mog prijatelja smistija u logor kako bi se dokopa njegove butige. Onda su mi prijatelji (o.a. od kojih je jedan bio katolički pop, a drugi Ustaša koji je ubrzo otišao u Partizane jer mu se prvotno 'društvo' nije sviđalo) dojavili da oti majmun skuplja svoju bandu i da hoće i mene sklepat i da bi mi bilo najbolje da što prije pobignem. Tako sam na brzinu pobiga u Split kod sestre. Kad je počeja rat (II WW) postali su još luđi. Nije me to baš puno diralo, sve dok mi ustaše nisu ubile sestru. Nije ju spasilo ni čisto Hrvatsko prezime. Onda sam se javija u partizane i osta do kraja rata mlatit se sa svima njima.'.

Majke ti, kako se povijest ponavlja. Pape mi je skoro najeba braneći prijatelja i njegovu butigu, a ja sam skoro najeba zbog Krava. Od posljedica rata razbolija se je, dugo se je liječio, tako da ga u djetinjstvu nisam gotovo nikad ni viđa jer je stalno bio po lječilištima. Eh, dobre strane rata. Ako si i pinkicu normalan moraš na kraju poludit. Nije volija puno o ratu pričat, ili bolje reč nije uopće priča. Jednom sam ga ka student (o.a. studiji su bili besplatni) upita kako je to u zbilji izgledalo, jer sam se nagleda ratnih filmova. Onda mi je ovo ispriča.

'Sine moj, ukratko, bile su ti četiri različite vrste rata: protiv Talijana, protiv Ustaša, protiv Četnika i protiv Švaba.

• Protiv Talijana bilo je najlakše osim ako nisi naišao na njihove fašističke jedinice. Uglavnom je to bila mobilizirana vojska ne baš sklona fašizmu pa ni ratu. Kad bi naišli na njih, čekali bi da skuhaju ručak, a onda bi uz veliku buku (URA!!!!!, JURIŠ!!!!!) nasrnuli na njih. Oni bi u pravilu ostavili svo oružje i utekli. Mi bi lipo pojili njihov ručak, pokupili oružje i otišli ča bez ispaljenog metka.
  
  
• Ustaše su ti naslijedile sve od stare Jugoslavije. Sve su im švabe stavile na raspolaganje, od oružja i municije pa do vozila i zgrada (o.a. zatvora, logora ...), pa su tako za žuntu dobili i Domobrane kao sluge. Kako su palili i ubijali po srpskim selima, i ubijali neistomišljenike, ka šta su tili ubit mene i ubili moju sestru, postigli su da je sve više ljudi dolazilo u partizane, uglavnom zbog osvete.
  
  
• Slično ti je bilo i sa Četnicima. Četnici su harali po hrvatskim selima, pa su opet ljudi motivirani osvetom išli u partizane. Kad bismo natrčali na neku Ustašku ili Četničku jedinicu, nikog nije trebalo molit da ide u borbu. Osveta je bila ključni motiv, svi bi se odma digli u juriš i pobili ih do zadnjeg. To ti je bilo tko će koga, oko za oko, zub za zub, ili mi ili oni. Ako bi se koji i preda, odma bi ga likvidirali ako nije bija neki valjani za razmjenu. Nije bilo ni trunke milosti, kako od njihove strane prema nama, tako istom mjerom od naše strane prema njima. Pri kraju rata primali smo ih u svoje redove, ako su htjeli (o.a. i ustaše i četnike), ili bi ih likvidirali ako nisu htjeli. Ali bi ih u borbi 'gurnuli' u prve redove da se malo 'dokažu'.
  
  
• E, sa švabama je bilo jebeno. Švabe su bile disciplinirana, istrenirana i dobro naoružana vojska. Kad se išlo na njih znalo se je da se trećina neće vratit, pa se nikom nije mililo s njima tuč ako nije morao. A koji put se je i moralo jer se je trebalo dokopat municije. Al' smo imali svoju tvornicu. Imali smo ono što smo zarobili. Čuva si svaki metak ka oko.

Eto to ti je sine bilo otprilike tako.' - Najduži razgovor koji sam s njim ima po tom pitanju.

Nije mi reka sve detalje ali neke stvari sad bolje razumijem nakon učešća u 'Domovinskom ratu' nego onda kad mi je to priča. Znam da je obaša skoro cilu Jugoslaviju pješke i da se je nasmrzava za deset života. Jedino on zna koliko je straha nakupija za cilo to vrime. Mi smo bili nešto bolje naoružani ali slabi s municijom. Bili smo bolje motorizirani i pokretljiviji. I jako motivirani za obranu domovine. Vrlo malo je osveta imala neku važnost. Bilo je i nešto nevinih žrtava, ali uglavnom samoinicijativno od strane budaletina rata. Likvidacija kao ratni čin nije postojala. To su radile Čede. Mi smo ipak brzo postali priznata regularna vojska, a partizani su navedenima do kraja rata bili 'komunistička banda' koju treba nemilosrdno istrijebiti bez obzira na vrstu 'krvnih zrnaca'.

Slika 1. Forsiranja Neretve.

No, partizani se nisu samo tako dali nasamarit. O tome najbolje svjedoče zbivanja za vrime četvrte neprijateljske ofenzive. Švabe su okupile devet divizija, šest njihovih, tri talijanske, nekoliko ustaških i domobranskih zdrugova, te hrpu četnika, u svrhu 'uništenja' vrhovnog partizanskog štaba i glavne partizanske bolnice, a time i Narodno-Oslobodilačkog Pokreta (NOB). Pravi, pravcati humanitarni plan švaba, kojeg danas vjerojatno slijedi dobrotvorna humanitarna organizacija HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase). Raspored pojedinih postrojbi prikazuje prethodna mapa, a tadašnje događaje vrlo slikovito opisuje film 'Neretva' gdje se lipo vidi kako su nasamarili švabe rušenjem mosta preko Neretve i kako se je postupalo s neprijateljem, osobito sa četnicima u kadrovima pri kraju filma. Jedino nisam skužija što je bilo sa četnicima koje 'Boris' nije pobija pri kraju filma. Može bit da su ih poslali u logor? Po meni, film je za antologiju ratovanja, tim više što se domišljatost Tita u tim danima i dan danas izučava na nekim prestižnim vojnim akademijama. Di bi nam bija kraj da su nam današnji političari tako domišljati! Na primjer, Ante je bija domišljat. Zbrisa je svojevremeno na vrime 'vanka', s lovom naravno, kako bi spasija glavu. Jebeš sljedbenike, vlastito dupe je najvažnije!

Zaključio sam da partizani nisu imali ni ZATVOR ni LOGOR, te su im eventualni zarobljenici bili teret, pa im je likvidacija protivnika bila uobičajena praksa. A za municiju i oružje morali su se boriti. Metak je vridija više od zlata. Nije ni čudo da se likvidacija vršila na razne načine štedeći municiju, bez imalo grižnje savjesti, motivirana čistom osvetom. I sad su neke rupe, na zaprepaštenje brižne Hrvatske javnosti, najedanput pune Ustaša i njima sličnih! Ma ne mo'š to zamislit! Istina, sigurno je stradalo puno nedužnog svita, samo zbog razlike u 'krvnim zrncima' ili iz nekog drugog gotovo nevažnog razloga. Osobito u Jasenovcu, gdje ih barem nisu bacili u rupe. Nisam baš siguran da sam dobro shvatio što mi je pape ispričao, ali vjerujem da bi Crkva, koja je u doba NDH svesrdno štitila 'naše' ljude, osobito prilikom prekrštavanja na rimokatoličku vjeru i davanja posljednje pomasti prije njihovog smaknuća u Jasenovcu, dala bolje obrazloženje moje priče. Rad naše Crkve neodoljivo me asocira na sličnu udrugu prikazanu u filmu 'Hrabro Srce'.

Vjerojatno su tako i nastale silne 'grobnice' koje se sada pronalaze na raznoraznim mjestima. Da ih baš savjest nije pekla ne vjerujem, jer svi koje sam upoznao tijekom života bili su načetog zdravlja, živčani i napola ludi. I niti jedan nije volio pričati o zbivanjima u ratu. Očito im nije ostao u lijepom sjećanju. Nije ni meni 'Domovinski rat', ma koliko god se tješio da je bio obrambeni. Imam sreću da sam ostao živ uz 'male' zdravstvene posljedice psihičke i fizičke prirode. Hodam, i evo piskaram. Znači još uvijek sam upotrebljiv, ako za ništa drugo onda barem za 'lajat na mjesec'.

P.S. Danas sam još više ponosan što sam živio u Jugoslaviji, partizanskoj socijalističkoj tvorevini, humanijoj od ove sad, koja je imala snage reć kapitalizmu 'odjebi' i Crkvu (ne Boga) stavit di joj je misto. Zašto? Zato što sad uistinu uživamo u blagodatima 'kapitalizma' i 'crkvenog svjetovnog nauka'. Nikad nismo bili fizički i duhom siromašniji i jadniji nego sad. Tko misli da je sada običnom i poštenom čoviku bolje, nisam mu ja kriv. Jedino što me danas uistinu veseli je sve veći broj 'dezertera' iz nadasve ozbiljne, poštene, moralne i hrabre dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase) i njoj sličnih, najviše 'zaslužnih' za stanje i / ili sranje u kojem smo sada.