Jedno jutro izviđači su utvrdili da je susjedno brdo (čuka) slobodno, te je štab vojišta naložio mom zapovjedniku da ga zauzmemo do noći prije nego se Čede toga sjete. Zapovjednik mi naloži preko telefona - 'Uzmi ljude iz 'XY' postrojbe, koja ima više vojske, i otiđite zauzet to brdo.'. Bio sam operativac njegove taktičke grupe, dakle zamjenjujem ga po svim pitanjima dok on ne dođe. Odem tako u 'XY' postrojbu, ali zapovjednika nema. Vojska neće da ide sa mnom bez svog zapovjednika, a nitko 'ne zna' gdje je on.

Vrtim se okolo i mislim što uraditi. Ugledam tamo podalje sa strane jednog njihovog vojnika kako zalazi na okuci udaljavajući se. Potrčim za njim i kad sam ga dostigao upitam ga gdje mu je zapovjednik. To sam odavno naučio. Ako od nekoga hoćeš nešto bitno saznati, pitaj ga u četiri oka nasamo ili ga opij. On se osvrne da vidi gleda li ga itko i veli - 'Čuj Stari, on ti je pobija neke krave, utovarija ih na kamion i negdje otiša. Nemoj slučajno kome reć da sam ti to ja kaza.'.

Slika 1. Krava - Miroljubiva domaća životinja.

Inače 'Stari' je bio moj ratni nadimak, jer sam imao skoro 40 godina. Gotovo svi redom bili su dvostruko mlađi od mene. I što sad? Javim zapovjedniku stanje, i on mi reče da uzmem ljude iz drugih postrojbi i odem u brdo. Dosta rizična odluka jer su postrojbe ostale bez pričuve i ako se zadesi da Čede napadnu koju čuku i netko bude ranjen, nemam koga poslati za zamjenu, jer za nositi ranjenika par kilometara trebaju četiri čovjeka. Automatski gubim čuku.

Bilo kako bilo, do noći smo zauzeli to brdo, ja se vratim na istureno zapovjedno mjesto i izvijestim zapovjednika o urađenom, strepeći cijelu noć da Čede ne skuže što smo napravili. Jutro dočekam u isturenom zapovjedništvu, u društvu nekoliko vojnika zapovjednikove izvorne postrojbe. Kad evo ti 'nestalog' zapovjednika HV, uleti kao furija, izvadi 'kolaš', uperi mi ga u glavu s opaskom - 'Koji si ti kurac da meni jebeš posal. Sad ćeš dobit svoje'. Ja sam svoju pušku držao u uglu i nije mi bilo ni na kraj pameti, do tada, da će bilo koji Hrvatski vojnik uperiti pištolj u moju glavu. I još ponosno nosi na lančiću oko vrata nekakav križ? Da se nisam prepao jesam, ali tada su škljocnuli zatvarači oružja vojnika oko mene, koji su ga uperili u vrlog zapovjednika, inače elitnog pripadnika dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase). Uglavnom je takva vrsta ljudi obnašala većinu zapovjednih dužnosti u HV. E sad se je njegovo humanitarno veličanstvo 'usralo' od straha da ga ne ubiju. Ako bude pucao u mene sigurno je mrtav. Istina, krava je u načelu korisna i miroljubiva domaća životinja, ali te u nesretnim okolnostima može koštati glave.

Uvidjevši za njega nepovoljno stanje, bahatost mu naglo splasne i humanitarac prijeteći brže bolje odmagli. Od tada nisam bez svoje automatske puške išao ni na zahod. Stalno je bila na meni ili uz mene. Jeba te, da me je ta humanitarna budala upucala, supruga bi mi dobila izvješće 'kako sam nesebično dao život braneći domovinu'. Sigurno bi gledano iz današnje perspektive bolje prošla, nego da za supružnika ima muža prilično načetog zdravlja i mizerne mirovine. Bilo kako bilo, evo ti 'humanitarca' odmah sutradan ujutro, i ja za ne pogriješit, postavim AK na automatsko i pod rukom usmjerim prema njemu. Nije za hvaliti se, ali ne pucam loše. Mahao je široko rukama i razdragano vikao - 'Čuj Stari, ono jučer bio je veliki nesporazum, neće se to više nikad ponovit, garantiram ti.' To je odlika humanitaraca da se brzo prilagođavaju okolnostima, ali to nije bilo od značaja u mom razmišljanju dali da ga izrešetam ili ne. Ipak ubiti čovjeka je Božji grijeh, zar ne ..? A jeli je humanitarac čovjek ili štetočina? Ako je prvo od navedenog, ogriješio si garant dušu ubivši ga, ali ako je ovo drugo usr'o si motku što ga odmah nisi uništio. Nisam pucao, niti sam mu što rekao niti ga što pitao.

Uglavnom, nakon tog susreta nisam ga nikad više vidio niti je bio u svojoj postrojbi. Vrlo lako je moguće da je otišao obnašati neku važniju humanitarnu funkciju u sastavu HV. Ne znam mu ni ime niti se više sjećam postrojbe. Bolje i za njega i za mene. Bilo kako bilo, narednih mjesec dana dobivali smo prvoklasnu hranu, daleko bolju od one što nam ju je do tada osiguravao jedan sada vrlo poznati gradonačelnik.

- 'Jeba te, što je u zadnje vrime dobra spiza, šta 'oće reć?'
- 'Pa ..., to si ti osigura.' - veli zapovjednik.
- 'Ja?'
- 'Je, od onih krava što su ih uvatili kod onog tipa.'

Tako sam u običnom razgovoru sazna tek poslije mjesec dana da je to bila 'hrana' od tog humanitarca koju je kamionima prenosio za prodati, ali ga je na nesreću uhvatila VP, a da je njegova nagla ljubaznost proizašla iz činjenice da ga je zapovjednik vojišta htio poslati na prijeki sud i streljati, ali iz nekog razloga to nije učinio. Da je s VP dogovorio postotak možda bi za njega sve bilo drugačije i ja ovo sigurno ne bi pisao. Ne valja biti previše sebičan i grabežljiv, obije ti se o glavu kad tad. A ovi iz VP očito nisu znali onu novu: 'A ima li mene tute?'.

Kako god da bilo, uvijek kad sretnem nekog pripadnika dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase), opisani humanitarac smjesta mi iskoči iz siječanja kao iz paštete, i kad razgovaram s nekim od pripadnika navedene humanitarne organizacije znam biti vrlo neugodan, iako je osoba u suštini možda jako dobra. Eh, ta siječanja, kad bi se mogla jednostavno izbrisati gumicom.

P.S. Kad sam uz prethodnu sliku naša narednu sliku na jednom portalu, nisam moga odolit a da je ovde ne dodam.

Slika 2. Krava - Piturana u ratne boje.

Vjerojatno se odnosi na pripadnost dobrotvornoj humanitarnoj organizaciji HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase). Triba i za ostale šućmuraste pronać i na adekvatan način piturat neku beštiju. Go ahead, make my day!

P.P.S. Naprosto je dirljivo kako se šućmurasti (priča Lokalni izbori), uz sva javna prepucavanja, u biti međusobno podržavaju. Jednoglasno su u saboru, slično ka kod glasanja o veličini svojih plaća, odmrznuli mandat osobi osumnjičenoj za kazneno djelo. Demokracija na najvišoj razini - Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže! Problem je samo u tome što se gotovo nikad ništa ne dokaže, jer je vrlo često 'krivična procedura' bila nezakonita pa ne valja. Ali ima izuzetnih situacija, vjerojatno kao neka vrsta 'odmazde'. Tako je jedan kao svjedok pokajnik gulija krumpir, jer je sudruga teretija za kazneno djelo, a ovi je osuđen za sve osim za VELEIZDAJU domovine. Nema veze što je pokajniku u međuvremenu poprilično narasla imovina. Ostali 'ljubitelji umjetnina' ili 'trofeja' slobodno se šeću i šepure, a eventualni 'zviždači' su na birou. Evala, Pravdo Hrvatska, daleko si dogurala. Pobila si i onu uzrečicu - 'Pravda je spora, ali dostižna'.