Čovjek nije od željeza. Ono iz romana 'Kako se kalio čelik' nije baš posve točno. Treba se povremeno odmorit, pa i u ratnim prilikama. Tako bi i mi povremeno, na par dana, 'skočili' do kuće ako su prilike dozvoljavale. Ratno odsustvo, kratkotrajni je predah koji bi iskoristili bi za pranje robe i sebe, ali i za poljubit djecu i ženu, ali nikad ga nismo koristili subotom i nedjeljom. Naime, preko vikenda redovnim Čedama bi se pridružile Čede iz bivše 'Crne Gore', napili se ko' pičke i onda udri iz svega što su imali. Uglavnom, vikendom smo uvijek imali 'dobru zabavu'. Ako bi ih tada dobro 'poklopili' onda su bili mirni. No kako su bili nestašni, na prolazima između čuka uglavnom su postavljena minska polja. Tako smo i mi postavili jedno baš pred odlazak na odsustvo. Skice shema minskih polja držao sam u jednoj od ladica stola veziste, s namjerom da ih poslije uredno prepišem u ratni dnevnik.

Jedno jutro nas par skupimo 'prnje' s IZM-a i odemo svojim kućama. Ratnu vreću i AK stavimo u prtljažnik auta i vozi. Kako sam došao kući prilično kasno, djeca su već spavala. AK sakrijem iza ormara, a okvire s mecima sakrijem ispod posteljine na najvećem katu ormara. Supruga i ja nakon malo priče otišli smo spavat.

Ujutro se uputim u zapovjedništvo obaviti par sitnica i kad sam se vratio mlađa kćer (pet godina) će:

- 'Čuj tata, što je ono tvoje teško!'
- 'Koje moje?'
- 'Pa ono što si stavio iza ormara.'.

Jebo te, smrza sam se momentalno. Otponac 300 g. Da je okvir bio u AK tko zna kojega bi vraga izbušila. Od tada oružja u kući više nema, ni metka. Oružje u kući sigurno će kad tad postati uzrok nesreće. Istina, čuvam za uspomenu dva 'repa' od minobacačkih granata od kojih je jedan sigurno uzrok mojim problemima s leđima, ali ne znam točno koji; nisu više opasni, učinili su svoje.

Slika 1. Okvir za municiju puške AK 70.

I tako prođe odmor te stoga nazad na 'posao'. I pazi sad, tijekom rata mogu na odmor, a sada ... U priči 'Robovlasnički kapitalizam' objasnio sam što danas rade poslodavci radnicima (ili raji, ili radničkoj klasi, ili stoci sitnog zuba, ili neradnicima ili ...) glede odmora tijekom radnog vremena, vikenda i godišnjeg odmora i nikog to ne zanima. Ovaj naš sabor izglasao je takve 'savršene' zakone na način da za običnog čovjeka vrijede koliko i guzic-papir. Ako kojem saborskom zastupniku ili ministru nije jasno zašto, rado ću mu objasniti na način da njegov super mozak to može shvatiti. A može pitati i Crkvu iako se ona ne izjašnjava držeći se one 'Tko muči, dva ući.', ali sigurno ima spoznaju zašto je to tako.

No, prethodni pasus baš i nema veze s ovom pričom. Dakle, nakon par dana odmora vratili smo se u stalno boravište (čuj mene, kao da mi je IZM rodna kuća). Nakon što smo se raspakirali u zapovjedništvu, svatko krene po svom poslu, pa tako i ja na IZM. Vezista me veselo dočeka:

- 'Čuj Stari, dok te nije bilo ja sam sve očistija i oriba. Vidi sve blista, kao u hotelu. I znaš, sredija sam i tvoje ladice. Pobaca sam sve one žvrljotine što si ih ima po papirima.'

Ostao sam širom otvorenih usta. Što reč, pohvalio sam momka; a skice mina? Jednom u budućnosti neki pirotehničar skinut će mi sve po spisku i bit će dobro ako završi samo na tome. A koliko je zapovjedništava imalo na IZM-u tako vridnu dicu kao ja?