Šest sati ujutro. Šef 'Tigrića' Buco i njegova ekipa, u dnu vrtače u kojoj je bila smještena njihova minobacačka baterija da nije baš izložena na čistini, marljivo čiste napravu. Kratko jutarnje čavrljanje išlo je otprilike ovako:

- 'Jutro dečki, Kako je?'
- 'Jutro Stari može stat.
- 'A što dobra radite?'
- 'A evo malo čistimo napravu.'

Ajd' dobro, vidim ja da nešto kuha. Kako su 'Tigrići' uglavnom slali izviđače preko linije bojišnice, da malo pronjuškaju tako su i slali ovi drugi. Ništa se ka nije znalo, a sve se je u biti znalo. Još su i 'Uje' i 'Čede' imali silne nekodirane radiostanice (nadimci od milja za ustaše i četnike koje smo rabili u međusobnoj komunikaciji), tako da su nesmetano mogli jedni drugima, na daleko bez opasnosti i straha, svašta besjedit. Unatoč nadimcima, vrlo bitna razlika među nama bila je u kapama. Na našima je bio Hrvatski grb (a ne slovo ' U ' kako bi neki htjeli), a na njihovima Kokarda.

Slika 1. Grb Hrvatske vojske.	Slika 2. Grb Srpske paravojske.

Oko 7:30 ujutro slušam ja na radiostanici:

- 'Buco?'
- (muk) - i nakon par minuti opet:
- 'Dobro jutro Buco, jesi se probudio, dan je lep?'
- (opet muk) - a ovaj ponovo:
- 'Buco, što je, nešto si se ulenio, hoćemo li što raditi danas?'

Ma sluša je sve ovo i Buco, ali je muča i marljivo priprema minobacače. Kad je završio posal, Buco će:

- 'Dobro jutro Pukovniče, kako ste?'
- 'Dobro, dobro. A 'oćemo što raditi danas Buco?'
- 'A mogli bi, Pukovniče, mogli. Što da ne.'

Stari znanci, već su se jako dobro razumjeli. Blizu je pune ure, i nanjušim ja da će bit belaja. Kažem vojsci da se skloni, jer 'Tigrići' su uglavnom sve radili po svome, ne govoreći nikom ništa. U 08:00 počeo je belaj, kao da su se ravnali po istom crkvenom satu. Neću pretjerati, ali u deset (10) sekundi doletjele bi dvije do tri granate i tako do noći. U jedno doba dana čuje se preko radio stanice s druge strane.

- 'Buco, jebem ti mater ustašku, da ti jebem!'

Ima biti da ga je Buco pogodio u mjesto gdje mu se nije puno dopalo. Što ćeš, kad je Bucin izviđač bio bolji. No, ukupno gledajući dobro smo prošli, osim nešto materijalne štete (pokidalo nam je dosta žičnih komunikacijskih parica) i straha, samo je jedan ratnik lakše ranjen. Jedan od boljih dana po nas.

Što ti je pošteno radit posal. Kad jednom počneš nema stat, sve dok ne padne noć. Onda je već ružno, jer se barutna vatra noću vidi vrlo daleko pa je mudrije bit u tiho da ne otkriješ svoj položaj. I tako, malo po malo izborismo se za svoju suverenost i samostalnost. No, ako je kraj ove Priče uvod u naslov prethodne, jebem ti obje Priče i naslov. Bolje bi bilo da sam 91' zatražio politički azil u nekoj pametnoj zemlji i otišao iz ove današnje ili buduće Europske mentalno zaostale vukojebine zauvijek.