I šta sad, Moj Bog, Nada Radić, rođena Kovačević, napusti nas, i sad se moramo mislit kako ćemo ga otpratit. Nema se šta čekat - pravac 'Tonkić' (pogrebna firma). Čovik ljubazan da ne može bit više, sve ti lipo objasni, ako triba i deset puti jer vidi da si sjeban. Sve lipo dogovori za 05.03.2025. u 14:15, da nam raspored tijeka zbivanja da ne zajebemo štagod, i rišija 'PP - posmrtnu pripomoć'. PP smo supruga i ja to uplačivali deset godin, ali nismo znali da postoje tri kategorije uplačivanja, od kojih smo uplačivali najsiromaškiju, pa tako ota lova nije bilo dosta. I da nemam dobru ćer i zeta pomorca upa bi u kakicu. Evala 'ratniče', za kurac si se mlatija na vojištu. Baš me zanima koliko će mi refundirat HV kad ja budem partija. Kako se čini ukinut će mi sve, pa tako i počasnu paljbu.

I tako u sridu ujutro, upicanili smo se s najboljim što smo imali, i prema želji 'putnice' skupila se je isključivo najbliža rodbina. Dan je bija krasan, kada je Svevišnji pogodija kako bi Nada tila. Nije nam bilo lako pogledat kovčeg kad smo došli na Lovrinac (groblje). Nagleda sam se toga, i otpratija rođu (isto ratnik) u viječna lovišta, ali ti u duši nije ni blizu isto ka kad ispraćaš najbližnjega svog.

Lovrinac, 05. ožujka 2025. godine. ( + / - )

Sriča, nije u nas običaj ka u Amera da je kovčeg na rasklapanje, nego je zavidan. Onda je doša mladi Svečenik, poškropija Nadu, i održa obroštajni govor. Dio je proćita iz biblije, a ostalo je reka 'iz glave' s biranim ričima i od srca. Tu se naša i Tonkić, koji je doša vidit ide li sve po protokolu - ljudina. Kad je Svećenik završija svoje pomoga nam je rasporedit se kako spada. Dabi, najstariji unuk, uzeja je križ i sta na čelo, potom mlađarija koja je nosila cviće, zatim kolica s Nadom, te potom ćeri i ja, a izad nas sestre i ostala bliska joj rodbina. Sriča, nije svirala truba, jer bi se ja raspa. I pravac grobno misto. Polako i tiho.

I tako smo došli do grobnog mista. Buža od dva metra, i kipa puna zemlje do nje, tako da odma protrneš kad to vidiš. Svečenik je izreka još nešto, što nisam čuja, jer sam neprekidno gleda u tu bužu. Onda su grobari spustili kovčeg u bužu. Nije nikog tripalo tirat da plače, suze su same išle. Reka sam nešto kratko i poručija Nadi da ću joj sad pročitat oproštajno pismo koje joj je napisa njen najstariji unuk. Crvenu ružu, sličnu onoj kojoj sam joj da kad smo se upoznali, za čas sam stavija sam na tlo, da mogu lakše držat pismo u rukama i počet ga čitat.

'Draga bako, zauvijek ćeš ostati u mojim sjećanjima i nikad te neću zaboravit. Bogu se zahvaljujem što sam imao priliku provesti petnaest godina svog života s tobom. I ja, mama, teta, dida i ostala rodbina smo neizmjerno ponosni na tebe jer si cijeli svoj život provela brinući se najviše o drugima, pogotovo o svojim unucima. Neka ti Bog podari najuzvišenije mjesto u raju, jer to je nešto što stvarno zaslužuješ.'

Ovo je Dabi napisa dan prije, i moram priznat vrlo emocionalno. Plaka sam dok sam ga čita, potom bacija crvenu ružu u bužu uz opasku da sam joj taku u mladosti da. I mlađarija je bacila svoje ruže. Onda mi je nasta pakao u duši, kad je kipa iskrcala zemlju na njen kovčeg, nestali su mi iz vida i ona i njen kovčeg u trenu. Grobari su stavili križ, koji sam plačući poljubija uz opasku da je to stoga što se nisam s njom oprostija. Šušur mi je bija u glavi i dalje se više ničega ne sičam.

Potom smo svi pošli ća, prema Željaninoj kući i onda se nakon po ure ili više, ili manje razišli. Sričom, oplakivanje Nade nije prošlo pričama i sjećanjima o njoj. To mi je nekako pomoglo da opet ne padnem u afan.

Damir, Maja i ja došli smo svojoj kući ali bez Bakice Nade. Suze su počele teć i još ne staju. Maja brine o sinu i o meni, starom tovaru. Što mi reće školski kolega: 'Čovik je ka beštija, i nakon najvećeg jada se rekupera.' Toplo se Nadam da će tako bit i s nama, iako mi je svako jutro očaj kad se probudim u krevetu, a Nade kraj mene nema. Nado, dođi!

Sprovod ka sprovod, svaki je gotovo isti, ali ga poimaš posve drugačije kada si u prvom redu izad kolica. Ništa na svitu ne može te pripremiti za to.

P.S. Mladi svećenik je posljednji blagoslov obavija iskreno, iz duše, bez ikakvih pritajenih zločestih primisli i savjeta s 'ispravnim uputama'. Govorija je iz 'glave i srca', normalno, a ne cendra. Posebno se osvrnija na značenje imena Nada. Ja sam od sriće plaka. Ovi mladići su potpuno drugačiji, bolji, iskreniji i puni empatije i sučuti u odnosu na stare tovare koje ja za svog života pamtim.

P.P.S. Predsjednik Milanović doveo je staru partizanku na svoju inauguraciju, koja je iskreno rekla što je prošla u ratu, spomenuvši franjevce u Širokom brijegu. Moja žena, Moj-Bog, odmah je kazala da je to potpuna istina, jer joj je otac sudjelovao u tom 'obračunu' i o tome joj priča kad je bila curetak. Ispod mantije nosili su strojnice i skupa sa ustašama obračunavali se s partizanima.
Cirkus je u gradu, a šator je ogroman - Splitsko Županijsko državno odvjetništvo u četvrtak je priopćilo da još od 2005. provodi istražne radnje i izvide 'u odnosu na događaj iz Drugog svjetskog rata na području Širokog Brijega' gdje je nakon ulaska partizana 1945. ubijena skupina svećenika franjevaca.
Naravno da su ubijeni jer je partizana bilo više. I tko je u bilo kojem ratu igdje i ikad neprijatelja 'špara' i drža se Ženevske konvencije. Bilo di u svitu. Jesu li se toga, može bit, pridržavali Ameri u Vijetnamu, ili negdi drugi di su bili i pravili cirkus? Naši NATO prijatelji!? To su priče za malu dicu. Neke iznimke bile su samo puka maska za zamazat oči cilom svitu. I partizani nisu pucali po svečenicima, nego po ustaškim smradovima. Kad će više matora i zloćesta Hrvatska 'svećenička' elita priznat da su se 'uprknuli' fašistima i bez pogovora izvršavali što su fašisti od njih tražili, i ispričat se hrvatskom narodu na svom silnom grijehu? Godinama poslin rata oti matori jarci sijali su mržnju na svojim propovidima na oltaru i napravili ogromnu moralnu štetu hrvatskom narodu.
Ja ka dragovoljac i branitelj Domovinskog rata svjedok sam tome koliko je dice poginilo za obranit svoju Hrvatsku, sada se stidim svojih sunarodnjaka, koji su oskrnavili spomen na poginulu Hrvatsku dicu za vrime WWII, osobito mladost iz Dalmacije koje je najviše bilo u patizanskih redovima. A vlada šuti i provodi 'istrage'. Znači i oni podržavaju Ustaše? Užas! Tribalo bi da smista pocrkaju od stida. Dođe mi želja da sve ove tovare, bez obzira nose li veštit ili mantiju, premlatim pa taman dobija još jedan PTSP. U Splitu koji je dobro očutija fašističku 'dobrobitnu djelatnost' neki ljudski proustaški-smradovi bune se što je šdandarcu na Pjaci bija uklesan datum kada je mladost ovog podneblja oslobodila svoj grad od fašista za vrime WWII.
U ovom gradu fašističke tenkove nisu dočekali sa cvičem! Šta je Spličani, koji Vam se kurac u glavi premetnija? Di Vam je uteka ponos? Pičkice! Ima Puljak pravo: Neka se na ovom mjestu stavi novi štandarac koji neće biti ničije autorsko djelo tako da nam povijest Grada Splita ne ovisi o odlukama pojedinaca sa sumnjivim namjerama. Koja bruka! Neviđena! Šta bi papa Franjo reka na sve ovo? Ipak, imam beskrajnu vjeru u ove mlade svećenike, jer konačno će na ovom području biti iskrene, srčane i dobre osobe koje će bez zadrške i zloće propovidat Božju riječ, te ih stoga u potpunosti štujem i podržavam. A vi stari zlobni jarci crknite!