Lipo je srednjoškolsko doba. Iako sam bija u tehničku školu - TŠC (Tehnički Školski Centar) i u razredu smo imali svega dvi cure, nije nam ka pubertetlijama falilo negdi napasat oči. Odma do nas bila je gimnazija puna cura, i za vrime velikog odmora lipo bi se svi skupa šetali jednom velikom ulicom zabranjenom za promet i mi muški tehničari i gimnazijske cure smo međusobno 'odmjeravali snage'.

Svašta se učilo u toj školi, od elektrotehnike i elektronike pa do predvojničke obuke. A nije bome bilo ni lako. Dobit više od 3, osobito kod profesorice 'Mace', koja je bila mlada šesna profesorica, i tek je friško završila Elektrotehnički fakultet, bilo je kada si izvuka dobitak na lutriji. Uvik bi nekome pala olovka na pad, kako bi se moga sagnit da prova ubrat koje boje su joj mudante. Kad su prominili profesorski stol s onim koji ima na pročelju dasku, olovke više nisu padale. Eh, Maca je stvarno bila priča zase. Strah i trepet škole. Za vrime malog odmora uvik smo se šuljali po hodnicima, ali kad bi ona imala doć svi bi pobigli u razred. Ako te uvati 'vanka' ne gine ti ispitivanje isprid ploče i šanse za peškat 'asa' bile su ogromne.

ka šta je bija i red, Maca nas je učila elektrotehniku; spajanje otpornika, kondenzatora, zavojnica, zbrajanje vektora i sve ostalo što ide uz to svladali smo do te mjere da posli za položit ispit na Elektrotehničkom fakultetu (sada FESB) iz predmeta 'Elektrotehnika' nije tribalo učit više od dva dana. Kako bi rekli u jednoj reklami - 'Kvaliteta koja se čuje!'. Maca je neprikosnovena legenda TŠC. Nisu nas loše učili u toj školi iako nitko nije ni blizu bija odlikaš. S znanjima stečenim u njoj uspješno sam zarađiva džeparac popravljajući televizije, a na prijemnom ispitu iz matematike za upis na Elektrotehnički fakultet u prvih 10 iz mog razreda bilo nas je 3 (o.a. moram se pohvalit, bija sam drugi na rang listi), a u prvih 20 bilo nas je 7 - od 250 kandidata za prijem. Naravno, uz Macu i ostale ključnu ulogu odigrao je i profesor matematike Alojz Tušek i koristim priliku da im se svima zahvalim što su od nas napravili uspješne ljude.

A imali smo i laboratorijske vježbe, kod kojih se je voditelj dobro potrudija da nas nauči kako držat žicu od faze gradske struje a da te struja ne ubije. Tako nas je i naučija kako napunit elektrolitski kondenzator, 'skladište' električnog naboja - 'nabit' ga strujom (nabojem) - ka što su primjerci prikazani na narednoj slici.

Slika 1. Elektrolitski kondenzatori.

Ovi na slici mogli su uskladišti električni naboj do istosmjernog napona veličine 63 V, ka šta na njima piše i imaju prilično veliki kapacitet što hoće reći da su prilično veliko skladište električnih naboja, ali bilo je i 'elektrolita' za TV koji su imali manji kapacitet ali su se mogli 'nabit' do 400 V istosmjernog napona. Oti su nam bili jako dragi. Naime, u sklopu nastave gimnastike (o.a. Ne znam kako se to danas zove, a nije me ni briga. Promjena naziva ne znači ništa ako tu promjenu ne prati i kvaliteta) često su se održavali nogometni turniri između razreda. Onda bi nas par 'nabilo' oti TV kondenzator i kad bi ti protivnički igrač, neki strojar, doša blizu, pikneš ga u dupe s njim. Naravno, kondenzator se odma isprazni kroz dupe ali i dobro strese vlasnika dupeta. Nema veze što se je ispraznija. Kada strojar to zna. Biža je od tebe ka od vraga kad bi vidija da imaš to u ruci.

Strojari su se naravno žalili komisiji, koja nas je unatoč tome što smo tvrdili da su kondenzatori bili prazni i služili samo za figuru (polu laž jer su prvi put bili nabiveni) - diskvalificirala. I jebi ga, kasnije nismo tako lako mogli dobit utakmicu.

Ali ako se pažljivije pročitaju podaci na kondenzatoru piše 'Ei', proizveden u 19. tjednu 89'. Ma vidi vraga, u zemlji 'Tamo, tamo daleko', u kojoj sam se ja školova - besplatno, proizvodili su kondenzatore, pa je tako jedna firma radili jednu vrstu, druga (kao 'RIZ') neku drugi vrstu, pa su se negdje proizvodili otpornici, tranzistori, integrirani krugovi itd. Svi su se oni oslanjali na svoje i zajedničke institute ili znanstvene institute u sastavu školskog sustava, a glede unaprjeđenja tehnologije izrade. Ako proizvedeš kvalitetan kondenzator istih električkih osobitosti, ali manji po gabaritima od kineskog, tajvanskog ili indonezijskog, nema bojazni da nećeš naći tržište za njega. Ako nigdje drugdje prodaja ne ide, ide sigurno za vojsku - bilo čiju.

Tako je, na primjer, japanska tvornica automobila (ili ti ga vozila) 'Toyota' poznata po tome što je trenutno najveći proizvođač i izvoznik automobila u svijetu. Zašto? Zato što su im automobili kvalitetni i mogu izdržat mnoštvo vozačevih gluposti. Da, ali kvalitetu treba platit - skupi su. Naravno, prati ih dobar marketing, hoće se reć reklama! Nije ni 'Mazda' daleko od njih. I sad ne mo'š virovat da su svojevremeno njihovi stručnjaci dolazili u zemlju 'Tamo, tamo daleko' kako bi analizirali i naučili kako se ostvaruje kvalitetna proizvodnja. Neke tvornice, kao 'McIntosh' ili 'Rolls Royce' PROIZVODE tako kvalitetne proizvode da im reklama gotovo ni ne treba. Postali su nezamjenjivi BRAND i jebe ih se za neku nenadjebivu reklamu. Kako je jednom rečeno u emisiji 'Laku noć Hrvatska' - 'Dobar rak pluća je dobar rak pluća ma koliko mi šutjeli o tome'. Isti vrijedi i za dobar i kvalitetan PROIZVOD! Takvih proizvoda bilo je i u zemlji 'Tamo, tamo daleko'. No, kad su došli na vlast u pojedinim dijelovima te čudesne zemlje divlji, neškolovani, prepotentni šovinisti i pripadnici HOP-a (Hrvatsko Organizirano Poduzetništvo) uspješno su uz pomoć njima sličnih susjeda razjebali zemljicu 'Tamo, tamo daleko' i svu kvalitetnu PROIZVODNJU bilo čega, tako da sada u razjedinjenim i zasebnim dijelovima te čudesne zemljice, umjesto znanja i kvalitetne proizvodnje buja neznanje, zloba, zavist, mržnja i NEZAPOSLENOST. Baš su daleko dogurali! Ipak, imaju se sa čime ponosit - razjebavanjem.

P.S. Kondenzator na slici bija je osnovni element ispravljača, na primjer od audio pojačala. Kako je moje pojačalo imalo puno praznog mista, ugura sam unutra četiri prikazana lončića uz postojeće i dobija 'peglanje' ispravljenog napona kada je u pitanju 'McIntosh'. Skladište pričuvne snage za 'pikove' signala za popizdit. Ka KERS u F1. Kad bi ugasija pojačalo, signalna lampica napajanja svitlila je još tri sekunde.

P.P.S. Pitanje za Jozu, Koli, Zokija, Karicu, Vesnicu, Milicu, sve Vlade i Vladimire i Radimire, kao i Ivane, Željka, Nevenku, barbu, šefa DCM-a u Splitu, uključivo i 'goste' Remetinca, te za sve ostale nenadmašne 'znalce' iz svega. Zar stvarno mislite i vjerujete u to što mislite, da je malo i srednje PODUZETNIŠTVO u stanju napravit pogon ili tvornicu kvalitetnih kondenzatora, ili bilo čega drugog, bez odgovarajuće znanstvene potpore? Ako je napravi strani investitor na našem terenu čiju će znanstvenu potporu koristiti i kome ide dobit? Blago ti se onima koji sve znaju! Ali gospođe i godspodo, uz svo dužno poštovanje glede vašeg posla, Vi o PROIZVODNJI bilo čega NEMATE POJMA!