BLOG; anglizam, duži naziv je 'weblog', sadržaji na Internetu (web-u), svojevrstan dnevnik koji u načelu sadrži vremenski slijedne članke autora po raznim temama u obrnutom vremenskom slijedu - najnoviji članci nalaze se na vrhu popisa. U mene ne važi navedeno pravilo; noviji članci su na kraju popisa, a BLOG se sastoji od dva dijela:

• aXXX - članci vezani uz 'veselo' razdoblje ratovanja i viđenje političkih prilika u razuzdanoj i razigranoj Hrvatskoj državi, jer je politički, društveni i životni ćumez u državi Hrvata neiscrpan izvor za pisanje 'pizdarija' po bilo kojem pitanju.
  
  
• bXXX - članci koje opisuju opće dogodovštine autora i njegovo viđenje zbivanja koje s prvom grupacijom nema veze, iako im je osnovna smjernica 'Informatika'; struka bliska autoru.

Jesu li kronološki složeni nekim redom? Nisu! Jesu li nazivi regularni? Nisu! Al' je to važno. Po meni nije; oni noviji su zadnji na kraju popisa jer je meni tako lakše. Bitno je da mo'š nesmetano pisat pizdarije, pa ako se kome sviđa neka čita, a kome se ne sviđa, može nač bilo što drugo, recimo 'Zakone o prirezu i porezu'. Ovo me prisjetilo povijesne zaostavštine, koja se ka priča širi usmenom predajom od pokoljenja do pokoljenja, i zbori da su nekad gospodarstva ili ljudi općenito, od svojih prihoda 10% davali feudalcu ili državi, a 10% crkvi. Sve skupa 20%. Ovi sad su gori od bilo čega do sad poznatog. Ali manimo se toga. Napisat ću nešto posve općenito, na primjer, kako u ovom hrvatskom metežu funkcioniramo ka porodica, a da ne bude obojano s nekim sranjima. Dakle, moja porodica.

Prvo mi se rodila, bolje reč žena mi je rodila stariju kćer. Dobila je nadimak 'Buba' jer je bila od rođenja jaka i dobro popunjena. Posli je nadimaka prominila koliko hoćeš. Druga se je rodila tri godine posli. Meškinjasta i tanka i prvo što se dobro vidlo na njoj su bila dva velika prednja gornja zuba. Tako je dobila prvi nadimak 'Zec'. Jesu li moja? Ali je uopće važno; cili život trošim pineze na njih; čija bi onda tribala bit? Tribalo bi onda kronološki počet sa starijom, ali jebi ga mlađa se prva udala i učinila me didom. Nekad su u ovim podnebljima didu zvali 'nono', a baku 'none'. U mene to nije slučaj. Prioriteti i nazivi su se izmišali; mi stariji smo dida i bakica (o.a. zašto ne babetina?) pa se je tako i priča izmišala. Pa ajmo onda redom ili neredom.

Zec

Izrasla je cjelovitom kućnom okruženju, što oće reč da je imala didu i babu (pradidu i prababu) koji su doživili lipe godine, zaokruženo cca. 90, manje ili više. ka stariji ljudi nisu je čuvali (ka ni Bubu) već sam za to isprsija neke pare dok nisu krenule u jaslice i vrtić. Pape (oće reč ja) i mama radili su i nije bilo drugog izbora. Ma se njoj nije svaki put išlo pa bi pobigla u sobu dide i babe. Za ne zajebavat se tu sam popustija. Posljedica: mala linguza, maza i loša škola.

Vrime je prolazilo, narasla i udala se za nenadmašnog 'Dominantnog mužjaka izumiriće vrste', i kako nije drugačije moglo ni završit najednom postade samohrana majka. Evo treća godina. I prestade bit maza dok si reka 'keks'. Rodila prekrasnog sinčića 07. veljaće 2010. godine, bucmastog, živog, jakog i zdravog, vječito gladnog, a čini se i pametnog. Glede navedenog, prominija je par nadimaka; Pumba, Zvrkoprk, Jurić tj. Juic (crtić Auti), Cok Bukvić (nikad na sriču do sad nije bija bolestan), a sad skraćeno prema svom imenu - Dabi. E, to je zadnje zapamtija i zna reč da se tako zove. Kad nešto ne može dobavit što je bacija ispod kreveta kaže: - 'To je nemoguće!'. Slažem se mali moj, ka šta je nemoguće da ćemo ikad bit normalna država, unatoč nazovi osudi bivšeg premijera zbog ratnog profiterstva i korupcije, bar za mog života. Neš ti, malo dobrog vladanja, jedna zamolbica glede smanjenja kazne i za par godin je vanka. Ako se osuda uopće održi u žalbenom postupku. A ostali farabuti? Što je s njima? Tko će kopat kanale?

Kako se ka svako dite voli igrat, uvatija je jedanput mene di igram podmornicu na računalu. Jebi ga, sad kad sam u mirovini i ja se bavim pizdarijama. Sad redovito dnevno moram s njim opalit jednu igru na 'mojicu' (slovo ' r ' još mu ne ide); pucat iz topa, bacat to(r)pedo, brojit p(r)opele, moto(r), za(r)jonit, iz(r)jonit, bacat bumbe s jazajaca i kstajice, vozit kavion, gledat kroz peiskop itd. Dobro, da malo pojednostavnim, brojimo torpeda (jedan, dva, tri ...), glede učenja brojanja. Tete Buba mu je kupila lego kocke i gušta slagat 'mojicu', ali kad mu se raspadne, jer ih ne zna još dobro složit, kaže: - 'Ne opet!'. A barba 'Google' služi nam za učit brojke i slova i brojit balončiće i učit bojice. A lud je za balonima na vrući zrak koji u košari voze ljude. JUBITO je glede toga neprikosnoven!

Slika 1. Baloni na vrući zrak.

Sve u svemu, drago, dobro i napredno dite. Dok spava počući cilu bočicu mlika, a budan je ne bi taka ni slučajno. Tako mali a već izbirljiv. A živahan u svih šesnaest, prava mater, zvana 'Turbo Maja' kad je bila njegovih godina. Ali dobro pazimo da ne postane 'kućni ljubimac'. Pa kako se snalazimo u svemu tome? Ja i supruga smo u 'famoznoj' mirovini, tako da kad me toka da mu minjam pelene, uvik mu veselo pivam:

Ja sam mala beba.
Što mi treba.
Trebaju mi pelene,
crvene i zelene.
Pelene su skupe,
ljubim te u dupe ....

Još nije naučija ni jednu strofu od te pisme. Ne sviđa mu se. Jeli u pitanju moje 'revanje' ili sadržaj nisam skužija. Još je ovo zasad dobro; kćer će mi nač posal 'nikad', a školovanje je jeftino za popizdit. Tješim se, može biti i gore. Još ne bacaju 'Molotovljeve koktele'.

Buba

Za nju je interesantan događaj kad je progovorila. Prva rič joj je bila: PAPATI! Konverzacija između mame i nje išla je otprilike ovako:

- 'Ne dušo, reci mama, ma ... ma!'
- 'Papati!'
- 'Ma ne, reci ma ... ma!'
- 'Papati!!!!!'
- 'Ma daj, pusti dite na miru.' - velim - 'Šta se ti mišaš!'

Naravoučenije: Kada se žene obračunavaju, šuti i biži.

Kako zbog mlađe sestre nije imala prostora za makinacije, morala se je sama snalazit. Tako da je odgovornija i završila je fakultet. Udala se za mornara! Slično onoj - 'Hoću muža oficira!'. Ma dobro, hodali su osam godin kad još ni on nije mislija da će bit mornar. I tako se je zaklela da se neće nikad udat i imat dice - 'To je nemoguće!', iako obožava sestrinog malog, ali sam ja unatoč svemu 02. studenog 2012. godine posta po drugi put dida od vjenčane majke i supruge. Ne valja se bez veze zaklinjat u nešto, osobito ako znaš da to ne možeš ispunit, ka šta se Ivo zaklinja u jamstvenu karticu. Dok joj je mali bija u drobu (ultazvuk - sve znaš unaprid), onda sam je pita kad bi došla u posjete: - 'Kako ste Bubu-Bibi?' A mora sam ga nekako zvat dok mu još nisu odredili ime. Rodija se mali Frane, ka Vrane ili Pilip, jer su u nas uglavnom to imena koja započinju sa slovom ' F '. Kad sam ga doša vidit, primjetija sam da najviše sliči na drugog didu Ognjena.

- 'Ogi, sine!' - velim naglas da svi čuju, - 'Sad će pape morat radit i Garfilda!'.

Očekiva sam: - 'Ne opet!'. Ali mama i pape mornar su mudro mučali, ni riči, znakovito? He, je dobro kad ti se kćer uda za mornara. Nemaš nikakvih financijskih davanja. I još ti mornar svaki put s vijađa donese neki poklon. Jeba te, je sam fula profesiju, načisto. Da sam ima imalo pameti, sad bi bija 'Barba' u dobroj mirovini i ne bi proćerda godine u vojsci. Ima bi love da supruga i ja moremo lampat di očeš. Na primjer u neka egzotična područja, ka Kabul u Afganistanu. Pošto je Ogijev pape mornar, njemu neću morat pivat glede pelena.

Bakica i Dida

Sebe sam već na više mista opisa, a kako je moja supruga, bokun od žene, umisto baba ili babetina, postala bakica, nemam pojma. Bit će malome izletilo i tako je ostalo. Ja je i dalje zovem 'Miško'. Ne radi toga što je ka špija, iako za kocku i šnjofanje ima mota, nego zbog toga što obožava SIR. Eto toliko o nama. Zašto tako malo? Zbog sira i vojne muzike!