|
Ako su me ikad impresionirale neke tvrtke glede HI-FI tehnologije ili sada sustavi za kućno kino (home theater), onda su to bile 'McIntosh', 'Bang & Olufsen' i 'Bower & Wilkins'. Prva jer je uvijek radila gotovo vrhunske audio uređaje specifičnog dizajna i neprikosnovene kvalitete, druga jer se je pored navedenog bavila i video sustavima, a treća je bila poznata po zvučnicima. U njih su se ugrađivale komponente vrhunske kvalitete. Iako su izvana izgledom 'obične' unutar njih je priča posve drugačija. U tom sam se davno uvjerio prilikom izrade diplomskog rada. Nikako riješiti pregrijavanje i stabilizaciju ispravljača s tranzistorima snage serije 2N3055. U dućanu košta je par dolara, ali ne bi izdrža dva dana nakon što ga ugradiš. Kukam ja tako prijatelju Peri, sluša on i onda iz ladice izvadi pet-šest tranzistora. - 'Ne pizdi, evo ti ove, i ova dva su ti neispravna da moš vidit što je unutra.' - i smije se! Kad sam doša doma i ugradija ih, stabilizator radi savršeno. Otvorim jedan od neispravnih i iman što vidit. Unutarnja podloga za odvod toplote je dva puta veća u odnosu na 'obični' tranzistor i napravljena, sudeći prema boji, od neke druge toplotno bolje provodljive legure. Prema vanjskim kontaktima vode zlatne žice, a cijelo kućište ispunjeno je rashladnom pastom. Nije ni svaki tranzistor - pravi tranzistor.
- 'Pero, jeba te, oklen ti ovo?' He, toliko o razlici u samoj lovi koju moraš isprsit za kvalitetu, a i o prijateljstvu. Ne znam tko navedenim firmama danas dizajnira i izrađuje integrirane krugove, ali kako god da je, vrhunski je. Nešto iz prve navedene firme, neki 'McIntosh' sustav, nisam ima nikad priliku ni vidit ni čut uživo. Ali jednu liniju firme 'Bang & Olufsen' spaja sam uživo kod jednog tipa, 'rodjaka mog ratnog supatnika. Zvučnici ka jedan duguljasti pravokutni paralelepiped, baze oko 20 cm × 20 cm, viši od mene, pojačalo snage, predpojačalo, gramofon, kasetofon sa CD sviračem, TV uređaj po veličini koju do tad nisam vidija i daljinski upravljač sličan mobitelu, LED pokazivač veličine pola daljinskog i ravna kromirana površina ispod njega, ka ukras. Nije sličilo ovome što prikazuje priloženi film, ali je za to doba bilo impresivno. Nije bilo uputa. Kako se 'rodjak' toga dokopa nemam pojma, bit će neka mutna rabota, ali dobro, to nije bila moja briga. Najpri sam sve prigleda, spojio kablove od struje, pa onda kablove između uređaja i tako redom. Tada sam prvi put vidija optički vod kao vezu između pojedinih uređaja. Spaja sam ih prema izgledu konektora i u prvi momenat pojma nisam ima što je to. A uređaji; nigdi nikakvog botuna osim prekidača 220 V. Kasetofon sam jedva sastavija, ali nema načina otvorit mu staklena vratašca. Koji sad? Ništa ne mogu upalit. Skužija sam da onda sve mora bit preko daljinskog, ali kako? Čovik me ostavija na miru i iša svojim poslom. Dvi-tri ure sam potrošija za sve sastavit i spojit, a sad se jeben već cilu uru za to uputit? Stišćem oti daljinski na sve strane ali ništa. Kada rješavam REBUS! - 'Dobro, bit će stare baterije.'- mislim u sebi. U blizini njegove kuće bila je jedna butiga, i zaletim se kupit nove baterije. Opet ništa! A otvorit staklena vrata kasetofona; nema šanse! Vrtim se malo oko kasetofona, malo pipan oti daljinski i uvik ništa. U neko doba već napola snervan mlatara sam rukama po zraku i uvatija se za glavu, kad se vrta kasetofona otvore! Aha senzor pokreta. Zamašem rukom isprid kasetofona, vratašca se otvore; zamašem opet, zatvore se. Ajde nešto sam rišija. Ali maha ili ne maha s tim daljinskim - ništa. Rebus nad rebusima. E, sad me je polako vata bijes. Već dobro dišperan bacim daljinski na trosjed. Da je bija moj i kod mene doma, završija bi na zidu. Malo čudo se upali! - 'Aha, i on je na vibracije, ali jače!' - promislim, idemo dalje. Jako ga zatresem, ništa! Dam mu čvrgu na kromirani dio i 'čudo' od daljinskog se upali. Na zaslonu kompletna shema spajanja. Upalin TV i na njemu cila shema spajanja. Da mu je ekran bija osjetljiv na dodir, ima bi nešto ka 'Windows 7' ili 'Windows 8'. Na neki način, nekim komunikacijskim protokolom, daljinski je prikupija sve što ima na raspolaganju. I sad lipo izabereš što ćeš uzet ka izvor na daljinskom kojemu je zaslon bija osjetljiv na dodir. Za nevirovat! Početak 90' godina! I onda sam 'potega' CD što sam ga uvalija u uređaj. 'Odvrćem' izlaznu snagu na više i uspijem nagurat 90 db SPL. Zvučnici su imali mali pokazivač koji je izlaznu snagu prikaziva u decibelima. Ne da je bija gušt slušat, nego je ugođaj bija za 'krepat'. Sva sreća da nisam dugo sluša. Doša bi doma bolestan. Tako nešto ne mogu si priuštit ni u snu. Jedino da dobijem na lutriji, a tko zna bili i onda doteklo love. Za nevirovat, u Splitu su imali jedno kratko vrime prodajni salon. Zatvorili su ga za par miseci, jer tako nešto na ovom području je nezamislivo imat. A bit će da većina svita nikad nije ni čula za tu firmu. Ovde je glavni brend bija i osta 'Grundig'. Ipak moram se pohvalit da sam jedanput davno, u kraljevstvu 'Tamo, tamo daleko', vidija i čuja zvučnike 'Bower & Wilkins' kod prijateljice (sistem-inženjerka). Ovi prije opisani su klasa, ali 'B&W DM-6' je nenadmašan. Cijena, sitnica, tada u vrijednosti jednog 'fiće' - komad.
Osim što je svaki bija težak oko 35 kg, u doba kad su se proizvodili, 70' godina, bili su 'zakon'. Preporučena snaga pojačala bila je 25-350 W, 95 dB na udaljenosti od 1 metar. Naravno ispod 100 W 'to nije bilo to'. Eto što si je u to doba jedan sistem-inženjer moga priuštit. Ajd' sad! P.S. Sad si mogu priuštit minuse na kartici i bit sretan ako ih s vrimena na vrime uspijem anulirat. |
Priče koje ćete moguće čitati imaju za cilj da Vas nasmiju.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je nemoguća.
Ako pak sebe netko prepozna neka šuti i neka se ne ljuti.