- 'Drago, od danas su kadrovski poslovi postrojbe u tvojoj nadležnosti.' - veli zapovjednik.
- 'Ma di ja? O pravu nemam pojma, ispizdit će me ka tovara. To je ozbiljna i vrlo odgovorna zadaća.'
- 'Nema priče, ti si ovdje najpametniji i to ćeš radit.'
- 'Ali gosp. zapovjedniče ....' - 'Nema - Ali!'

Jeba te, uz logističke poslove još i ovo. A nemamo ni ustroj, za postrojbu koja postoji, jer ovi u Zagrebu nisu pogledali niti zarez od materijala što smo im poslali. Kad sam pogleda registar branitelja ustanovija sam da sam bija pripadnik 'Mornaričko tehnička raketna baza - Split', a nisam je vidija ni ka gost. A morali su me negdi stavit. Nisu mogli napisat da sam neko vrime bija u 'Nedođiji'. I još da mi to piše u ratnom putu? Nezamislivo!

Posal za popizdit, molbe za pristup postrojbi dolaze sa svih strana, od rođaka nadređenih, njihovih 'političkih' prijatelja, pa do demobiliziranih dragovoljaca koji se nisu imali di vratit na rad jer su im firme u međuvremenu sjebane. Svi su morali proći liječnički sistematski pregled i bit zdravi da bi se molba uopće razmatrala.

I tako uzeh jedno računalo, ustanovim bazu, prikupljam ovjerene fotokopije dokumenata kandidata i unosim podatke u bazu. Kako su razni zahtjevi postavljani glede dostave izvješća, s vremenom je rastao i obim podataka u bazi. O svakoj osobi ima sam gotovo sve, samo ne broj postola.

Ali najluđe je bilo s dragovoljcima. Kako bi kojeg posla na sistematski, vratija bi se papir di piše da je nesposoban. Jeba te, za pucat je bija odličan, a sad je najednom nesposoban. Jedan od njih bija je malo nagluh na desno uho od eksplozije granate i - nesposoban?

- 'Doktorice, Što je ovo?' - upitam odgovornu medicinsku djelatnicu po tom pitanju.
- 'Dragi gospodine, osoba nije zdrava.' (usput, ja sam oti pregled proša)
- 'Kako nije, samo malo ne čuje na jedno uvo?'
- 'Ali ja moram tako napisat!'
- 'Zašto?'
- 'Jer su mi tako zapovjedili iz Zagreba.'
- 'Draga gospođo, lijepo Vi meni za njih napišite da su ograničeno sposobni zbog 'toga i toga' pa im to pošaljite u Zagreb, pa ako im se ne sviđa neka oni promijene!'
- 'Ne mogu ja tako!'
- 'Ako ne možete, doći ću sutra s njima pa ćemo Vam malo renovirat ured, jel' može?'

Nakon otprilike ovakvog razgovora, dobija sam ono što sam tija. Nikad se ni jedna ocjena ograničene sposobnosti nije revidirala iz Zagreba.

Naravno, mora sam prisustvovat svi kadrovskim sastancima, na kojima nisam ima pravo glasa jer ka postrojba nismo imali ustroj pa ni službenog kadrovika! Službeno nismo postojali, a imali smo svoj pečat s nazivom postrojbe! Komedija na kvadrat! Ali pametan admiral Stipetić reka mi je:

- 'Drago, ako imaš što reč ti samo digni ruku. Ja ću pazit.'

Sastanku je predsjedava admiral Kajić, a prisustvovali su mu svi zapovjednici postrojbi, njihovi kadrovici i naravno glavni 'politički', pukovnik, pari mi se, Tino Mindoljević. DREAM TEAM HRM! Gotovo svi osim spomenutih admirala imali su najviše diplomu 'Prometne škole', do koje su došli tko zna na koji način, i gotovo odreda svi elitni pripadnici dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase), osim mene naravno, nekog jadu nadporučnika.

Kad je 'moja' postrojba došla na red pukovnik predloži na neko mjesto nekog svog rođaka/rođakinju ili bliskog mu, zna se, stranačkog sudruga, a ja oboružan papirima (što bi tek bilo da sam ima laptop) dignem ruku!

- 'Nadporučnik ima nešto za pridodati.' - veli admiral.
- 'Poštovana gospodo, za navedeno radno mjesto predlažem prikladnijeg kandidata (jedan od djelomično sposobnih) zbog 'toga i toga' ....'.

Moj prijedlog se usvoji. I tako nekoliko puta zaredom. Onda je pukovniku puka film.

- 'Ajde Ti u pizdu materinu ....' - po čemu je odmah uslijedio moj kratak odgovor:
- 'Ajde Ti u kurac!'
- 'Svi napolje!' - drekne admiral Kajić nakon našeg verbalnog seksualnog odnošaja.

Nakon deset minuta okupi nas opet unutra uz opasku - 'Da se nikad nije više dogodilo da se časnici međusobno tako oslovljavaju.'.

Slika 1. Penis i Vagina, organi razmnožavanja.

I prođe tako taj 'sexy' sastanak, ali i svi moji kandidati. Ako me je išta veselilo u tom šašavom ratu, onda je to bila činjenica da sam kao kadrovik uspio zaposliti barem neke istinite i iskrene domoljube i ratnike.

- 'Drago, ajde mu se ispičaj, sprema ti nečasni otpust.'
- 'Zašto? Tovar ima viši čin od mene i dva puta sam stariji od njega. Triba se on meni ispričat po vojničkom kodeksu.'
- 'Jebeš kodeks Drago, kod njega to ne igra, najebat ćeš!'

Što češ. Ima dobrih ljudi koji ti na vrime došapnu u kakvoj si kakici. I tako ja brže bolje preko svojih poznanstava doturim u ZG zamolbu za demobilizaciju prije njega. I dobijem je, uz odobrenje da mi se u staž uračunaju i dva godišnja odmora koja te po zakonu i u ratu pripadaju. Seronja, koji me je zaminija, neki moj prezimenjak koji mi nije u rodu, isposlova je da mi se ti godišnji ne priznaju, računalo je 'bacija' i uzeja dva vojnika da mu ispisuju papire, dobija čin bojnika i za par miseci otiša u mirovinu dva puta veću od ove koju ja imam ka HRVI. Nije ima ni dva dana rata, ali je bija, zna se, dokazani humanitarac i uvjereni katolik. O otpremnini neću ni zucnut.

Jeba te, da mi se sad vratit u 91'. Na krilima nebeskim nesta bi skupa s familjom iz ove vukojebine. Bože, ako te ima, usliši mi želju! Na Crkvu ne računam, oni za to nisu sposobni!

P.S. Kad sam iša rješavat HRVI status nije bilo niti jednog jedinog papira u mom dosjeu. Sreća da sam ima sve originale ili ovjerene fotokopije. Oprez je majka mudrosti.