Blažena stvar ovi Internet. Na moraš više kupovat 'Slobodnu' već lipo odeš na Internetu na njihov portal i čitaš. Ako te ota novina puno zanima pretplatiš se i dostupni su ti svi članci, i opet te dođe jeftinije nego da si ih kupija u trafiku. Kako se je u mojoj familji 'Slobodna' uvik kupovala, koliko se sićam još iz doba mojeg djetinjstva, negdi oko 50', tako sam s i ja kako sam odrasta počeja čitat novine. Pape je uvik najprije poštija sportske strane, mama bi se uvatila križaljke, a ja bi pregleda karikature. Posli sam se prebacija na zajebantske stranice ala 'Robi K', a onda sam počeja čitat gradsku rubriku a na kraju sam čita i političke sadržaje. Jebi ga, interesi se s vrimenom minjaju.

Ima Internet i svoju lošu stranu. Kako sad u novine zamotat škovace ili slane srdele koje bi ponekad kupija kad bi se vrača iz škole, kad se štampano izdanje sve manje koristi? Još gora mu je strana što mo'š pročitat sve pizdarije bilo di da su objavljene, ali se bar mo'š nagledat golih guzica. Ali uvik ima neka udarna vijest, ka na primjer - Nova knjiga Tihomira Dujmovića: 'Hrvatska u raljama djece komunizma'.

Moram priznat da je nisam pročita, ali sam pročita pompoznu najavu promocije koja se ima održati 23. listopada 2014. u dvorani 'Vijenac nadbiskupskog pastoralnog Instituta' i recenzije uvaženih građana-domoljuba RH. Odma mi je sinulo da knjiga sigurno nema veze s filmom kojeg reklamira naredna slika pa sam nadalje pročita recenzije ne bi li skužija o čemu se tu radi.

Slika 1. Ralje, usta proždrljive morske živine.

• Dujmovićeva nova knjiga obračun je bez rukavica s 'Djecom komunizma' i podignut će puno, prije svega 'crvene prašine'.
  
  
• Skalpelski razotkriva političke klase, njihovo skromno znanje i svu moralnu sakatost.
  
  
• Najnovije djelo Tihomira Dujmovića je knjiga istine o Hrvatskoj. Daje odgovor na pitanje koje nam često postavljaju strani političari, kako je moguće da pobjednička Hrvatska iz devedesetih padne na političko, ekonomsko i moralno dno!
  
  
• Na jedva nešto manje od 400 stranica Dujmović analizira današnje stanje države ističući da će u slučaju da ova politika dobije još jedan mandat, hrvatska država ostati jedino zemljopisni pojam. Pri kraju knjige nalazi se i poseban tekst pod nazivom 'Idealizam kojeg više nema' posvećen Zvonku Bušiću.

Ništa mi nije jasno! Recenzenti su renomirana imena, od kojih su neki pripadnici dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase). Di sam ja to živija? I sad prebirem po životu i analiziram sve njegove faze:

1. Klinac - Iša sam u vrtić koji je ima ogromno dvorište i vanka su bile dvi visoke i čvrste željezne ljuljačke na kojima si moga odletit u nebo ako si se dobro zaljulja, i jedan stari lovački avion. Ostalo se uz dva bovana za 'glumit' branke bilo savršeno za igrat balun. Kakvi avion? Pa tadašnja vojska je umisto na otpad donila u vrtić isluženi avion bez motora koji je za nas muškiće bija čarobna igračka. Moga su uči u kabinu, micat palicu i vrtit kormilo i ostale stvari na krilima, vikat glasno 'Brrrrrr....' i pilotirat i letit! Jeba te, nikad kraja veselju.
   
   
2. Školarac - Iša sam osam razreda u osnovnu školu. Najprije u školu 'Varoš' a onda u novoizgrađenu školu kraj kuće, što me je jako veselilo jer više nismo u hrpi morali ići preko Marjana, park šume na zapadnom dijelu splitskog poluotoka, i pokušavat se ne pomlatit s Varošanima. U školi sam bija dobar, ali najbolji u tehničkim predmetima, te su mojim roditeljima preporučili da me se nadalje upiše u 'tehnički školu'. Nisu svi bili odlikaši. To je bilo nemoguće. Moral dice bija je posebna kategorija. Nije se moglo dogodit da nešto izgubljeno u školskom dvorištu, ma koliko bilo vrijedno, ne odneseš kućepazitelju koji bi na staklo zalipija obavijest da je u dvorištu pronađeno 'to... i to...'. Tako smo bili odgajani. Varanje i laganje kao kategorija nije bila od značaja, iako je bili 'picavanja' ali u tolerantnim granicama.
   
   
3. Pubertetlija - To je doba kad sam pohađa tehničku školu, točnije TŠC 'Nikola Tesla, smjer EOSS (Elektro Odjel Slabe Struje). U to doba nije me bilo briga što je Tesla po narodnosti Srbin, niti nam je ikome to bili važno. Pojma nisam ima tko je što po nacionalnosti i kojeg je vjerskog uvjerenja, i nije me bilo ni briga, ka svih u razredu. Više me je mučilo kako u Mace i Oluje ne peškat asa (nadimci dvoje profesora). Nisam razumija na što se odnosi krađa i prepucavanje između Zagreba i Beograda, o čemu su stariji stalno pričali, a nije me ni bilo briga. Moje su brige bile drugačije prirode - ocjene u školi i curice iz susjedne gimnazije.
   
   I ovdje se je moglo picat u tolerantnim granicama, s tim da ti razrednik to ne bi oprostija ako si iz kojeg predmeta ima asa. Jednom smo svi picali, osim dvoje, za otić gledat utakmicu na starom Placu između tadašnje reprezentacije Jugoslavije protiv neke druge (ne sičam se više koje). Sutradan smo se tresli od straja što će reć razrednik. A on je lipo izdribla ovo dvoje što nije picalo i jasno reka - 'Drugi put kad budete picali ima da idete ili svi ili nitko, jeli jasno?'. Interesantno je bilo da smo svake godine sami pituravali razred i školske klupe, a ako bi štogod razbili ili smo to morali platit ili sami popravit.
   
   Čitali smo 'Plavi vjesnik' - Asteriksa, i slušali rok muziku, osobito s ploča koje je jedan od nas ima na račun brata koji je plovija i nitko nas zbog toga nije proganja. Radio stanica 'Radio Luxembourg' po tom pitanju bila je zakon. Moga si je bez straha slušat di si tija i kad si tija, iako je prijem bija najbolji po noći jer je emitirala na 'kratkom valu'.
   
   
4. Student - Iako sam preda pet molbi za posal po završetku srednje škole, i svugdi bija primljen, odlučija sam studirat. Na prijemnom ispitu za upis na fakultet bija sam drug na rang listi. Upisa sam Elektrotehnički fakultet (sadašnji FESB) na način da sam u indeks zalipija taksenu marku od par dinara. Manje nego je koštala jedna lepinja za marendu, koje smo kupovali u nekog Šiptara u 'pečenjari' preko puta faksa - studiranje je bilo praktički badava. Jedini trošak bile su knjige. Ni to nije bio bog zna što jer skripte nisu bile skupe i nije bio problema ako si redovito iša na predavanja. Prve dvi godine bilo je fenomenalno. Bilo nas je puno i moga si picat bez problema i promatrat na Rivi lipi ženski svit, osobit pred lito kad su se nosile minice. Kad se je društvo malo osulo nije više bilo lako picat.
   
   E to je po mojem mišljenju bilo najlipše doba mog života. Položija sam vozački i sa papinom 'Škodom' obilazija diskače, ali najveći gušt mi je bija uteč na otvoreni plesnjak, osobito ako je pivala Mary Cetinić uz repertoar bendova 'Deep Purple', 'Chicago' i pjevačice Janis Joplin. I sve sam to moga uz džeparac koji bi mi pape da, uz pripomoć od fatureta oko popravljanja TV uređaja.
   
   U to doba odigralo se 'Hrvatsko proljeće' koje sam ja doživija na jedan poseban način. Ne kao neku politiku i proteste glede samostalnosti Hrvatske države, nego kao ulično razbijanje svega i svačega i guranje u more automobila i autobusa Beogradskih registracija. Huligansko divljanje ala 'Torcida'. Iz tog razloga te nazovi proteste nikad nisam podrža. Kako su vođe 'pokreta oslobođenja Hrvatske' na ta divljanja mirno gledali, nisu imali moju podršku. Nered i razbijanje je uvod u ništa.
   
   
5. Radnik - Kada sam završija fakultet otiša sam radit u JNA, jer mi se tada to činija najbolji izbor. Po prirodi posla obuka sam uniformu i dobija čin. Onda sam bija oficir, a sada sam kako nas pogrdno vole zvati - Huntaš. A novi admiral HRM (kao i oni prije njega) završija vojnu školu u JNA? Kako sam ja posta Huntaš a on nije? Jeli Jastreb Huntaš? Ni umirovljeni admiral Lošo nije huntaš, ili je? Jako voli pisat pisma i balit na TV. U kojoj školi je sve to naučija? Lošo je ljubitelj dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase), prepune 'KOMUNJARA', pa moguće zato nije huntaš?
   
   Plaća mi je bila oko tisuću maraka, otprilike isto koliko sam zarađiva kad sam počeja radit nakon Domovinskog rata. Ako neko misli da je to bilo puno vara se. Istina, ušpara sam u par godina dovoljno love da sam moga kupit novog 'Stojadina', ali u odnosu na automehaničara u mojoj rodbini to je bilo ništa. On je zarađiva barem tri puta više od mene i vozija BMW. Slični poslovi u građanstvu bili su bolje plaćeni. Uza sve to kad sam se oženija i dobija dicu, žena i ja ka podstanari mogli smo misečno štagod ušparat, ali ni približno ka spomenuti automehaničar. Ali sam moga dicu uredno nahranit i obuć bez velike raskoši. I još ušparat štagod love. Ima sam normalno radno vrime, svetu subotu i nedilju i nisam prekopava po kantama.
   
   
6. Huntaš - Kad su Srbi napravili 91' što su napravili tribalo se je branit. Zato sam uteka iz JNA i prijavio se dragovoljno u HV i postao - Huntaš. Dok sam se tijekom 'Domoviskog rata' jebava sa Čedama u zemlji 'Nedođiji' pojma nisam ima što se događa na općem planu, ali kad sam se vratija 's terena' ima sam šta i vidit. Osim krasnog doživljaja opisanog u priči 'KRAVA' koji je obilježio daljnji nastavak mog života, kako radno tako i zdravstveno, događalo se je 'puno lipih stvari'. Na primjer, šef logistike usred rata kupuje novi Mercedes, a uspješni PODUZETNICI u građanstvu preprodaju inostrane konzerve i drugu robu, kupuju brodice i autiće, a s druge strane nekad uspješne firme propadaju zbog novog nesposobnog menađmenta. Parola 'Tvornice ranicima!' pomalo ali uporno mijenja u parolu 'Ulice radnicima!'. Firme propadaju ali samo birane napreduju. I to uglavnom one usko vezane s već spomenutom dobrotvornom organizacijom. Dok sam se ja 'jebava' sa čedama 'poduzetni' Hrvati su se uspješno bogatili na zakonit ili manje zakonit način. I svi smo, u konačnici, pravi dokazani Domoljubi?
   
   Volim li posli svega slušat ekavicu. Ne, ne i ne. Ćirilica? Moj stav je da je mogu pisati u Srbiji, ako žele, a ovdje je službeno pismo na Hrvatskom. Jebe me se što misle 'manjine'. Ovdje u Hrvatskoj 'njihovi zemljaci' su nanijeli dovoljno zla (i ne samo ovdje) da im ni pismo ne volim vidjet. Neka to čeka bolja vremena za njih, ako imaju imalo pameti.
   
   
7. Slobodni Hrvat - Nakon demobilizacije radim kao sistem-inženjer na fakultetu. Meni je bilo normalno da idem raditi, a ne u mirovinu - pravo koje je ostvarila većina 'zaslužnih', zdravijih i po godinama mlađih od mene. Još sam se nekako novčano dobro drža dok sam radija, ali kad me je bolest satrala mora sam u mirovinu. Zbog narušenog zdravlja postadoh HRVI i sad - životarim. Mirovina mi je u veličini Hrvatskog prosjeka, a invalidnina čak 100 kn. Nedostatno za lijekove koje trebam. Supruga odlazi u mirovinu jer su joj razjebali firmu. Otpremninu nije dobila jer je lova čuvana u propaloj 'CREDO banci'. Više je nego jasno da je tu 'propalu' lovu neko maznija zase. Neki 'ZNA SE Domoljub' ili 'Dijete komunizma'? U međuvremenu plaćanje studija postala je normalna stvar i za mlađu kćer svake godine treba isprsit lipu lovu. Starija je upisala studije još dok plaćanje nije uvedeno i dobila je gradsku stipendiju kao dobar student i sama sebi rješila džeparac. Sve u svemu novčana situacija se je odjednom naglo pogoršala.
   
   A kad sretnem prijatelje i gotovo su svi ili na zavodu ili u nekoj jadnoj mirovini. Auto sam zbog zdravlja proda, a uštedit lovu za kupit novo auto nema šanse. Da nisam doselio kod roditelja sada bi s familjom spava ispod mosta. I sve se to događa na temeljima 'postignuća' ostvarenih deset godina nakon Domovinskog rata. Pa gdje je ta slobodna zemlja blagostanja koju je obećao Dr. Franjo Tuđman? Tko je vodio ovu državu u prvom desetljeću slobode i napravio takvo stanje da ga sada ni deset profesora 'Baltazara' ne može popravit. ZNA SE sigurno, to nisu bila 'Djeca komunizma' već su temelje ovoj novoj vukojebini postavili pripadnici već spomenute dobrotvorne organizacije, koji bi po moje trebali odgovarati za VELEIZDAJU domovine.
   
   Zvonko moj, odsjedio si godine u američkim zatvorima za kurac. Potpuno te razumijem zašto si napravio to što si napravio. Bilo bi bolje da te nisu pustili iz zatvora jer se ne bi suočio sa surovom Hrvatskom zbiljom, i bio bi moguće još živ. Teško je izdržat njihovu jebačinu!
   
   

Pape mi nije bija neki baja (ka danas političari), ali je vridno radija i po mojem mjerilu smo do rata normalno živjeli. Dovoljno dobro da si je moga priuštit kupit auto 'Škoda1000MB', bez da je išta ukra - bilo kome i bilo di. Ja sa završenim fakultetom i sad HRVI statusom, mogu u odnosu na njega svirat kurcu. I sad me neko na silu ubjeđuje da danas živim bolje i da će mi u budućnosti biti bolje, a barem što se tiče Dalmacije razjebana je kompletna industrijska proizvodnja i bilo kakva nada u bolje sutra. Dalmacija je pretvorena u slijepo crijevo Hrvatske. U drugim krajevima 'Lijepe naše' je nešto bolje.

A država Hrvatska je toliko dužna da će se moguće već sutra objaviti bankrot! Ne kažem da je pred Domovinski rat bilo savršeno, ali me ljuti kad se za sve današnje nedaće okrivljuje bivši sistem i ljude odrasle u bivšoj državi ka ja, i što se beskrupulozno laže narod u medijima o stanju u državi i to od strane onih koji su nas u ova govna i uvalili (među kojima je NATO i EU) a busaju se u prsa ka pravi dokazani patrioti. Vidi se po imovini koju su ostvarili ZASE kakva su vrsta domoljuba i ZNA SE gdje im je mjesto jer su Hrvatsku doveli na političko, ekonomsko i moralno dno, upravo kako je jedan recenzent napisa, ali je falija 'cilj'. Ukratko, ZNA SE, bahati i nesposobni izvršili su neopravdani zločin prema svom narodu - VELEIZDAJU.

P.S. Po moje knjiga bi se tribala zvat 'Hrvatska u raljama dobrotvorne humanitarne organizacije HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase) i Vijenca', i da se bavi ZNA SE kojim štetočinama i lupežima u zadnjih par desetljeća nakon Domovinskog rata, a ne s nekim zločinima prema narodu u ime komunizma. A što je sa komunjarama? Njih je zaboravija? Smrt fašizmu, sloboda narodu!

P.P.S. Zašto je uopće napisa knjigu? Zašto se skupa sa svojim pokroviteljima ne zauzme da oni koji su inicirali ovakvo stanje u Hrvatskoj konačno počnu gulit krumpir?