Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40'000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila 6, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. Ma nisu oni prosvjedovali samo radi toga. Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u (izvor: Wikipedia).

U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj izglasovanom u Saboru u travnju 1996. godine, službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada. Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada. (izvor: Wikipedia).

Blagovat znači ist janjetinu, a praznik je neradni dan kad bi tribalo ljenčarit? Onako prevedeno po moje. Nikad ništa nisam ima protiv blagdana a ni protiv praznika, jer u biti to bi značilo da oti dan ne moram radit, a u doba kad sam se oženija to je značilo da sam moga s ženom duže ostat u krevetu. Danas, kad gledam moju dicu, sve ženske, utvrdija sam da riljaju po cili dan i dođu doma krepane, i nisu ni za ist ni za pit, nego idu odma spavat, doslovno, i sutra izjutra ponovo isto. Da nema moje žene ne bi znale ni šta je ručak. Kad stignu spavat s mužom? Živo čudo da sam posta dida. Ne moramo se čudit da je u Hrvata natalitet pa kad se muž i žena nemaju kad ni pošteno seksat.

Eto, što nam je vrli kapitalizam donija, rad ka' na robiji (ne ubrajam u to guljenje krumpira) za male plaćice i mizerne mirovine. Ja sam naivno mislija da kad se rat završi da ćemo bit ka' mala Švicarska, ili barem ka' Švedska, a kad tamo tekovina rata je par stotina super bogatuna i hrpa 'stoke sitnog zuba'. Sad ka' penzioner mogu samo sanjat kako ću s ženom izač na kavu i pivo, a da ne govorim s klapom poć na janjetinu. E, to sam prije toga moga. Po tome sam ja jugonostalgičar, ne radi Jugoslavije nego radi standarda koji sam onda ima, a sad su mi omogućili da ga nemam. Novonastalim super bogatunima, koji su se bogatstva 'dokopali' tko zna kako iako ih većina nema završenu ni srednju školu - kao takav smetam. Tko mi je kriv što nisam 'poduzetan' ka' i oni? I kako ne'š bit jugonostalgičar kad su se cure u doba moje mladosti oblačile za proslavu međunarodnog praznika rada 1. Maj ka' na narednoj slici.

Slika 1. Spremanje pionirke za 1. Maj.

Obukle bi lipe bile čiste mudante i minicu, uredile se, metile maramu i kapicu i išle se pokazat. A sad, ako nije sponzoruša nije nizašto! Može ima sto diploma i fakulteta ali u Hrvatskoj može radit jedino sideći na ku..., pardon metli. Za praznik rada ka' dica išli smo u pionire i pionirke, i učili pivat pismicu koja je pari mi se započinjala ovako.

Pioniri maleni, mi smo vojska prava,
svakog dana rastemo k'o zelena trava.
Smrt fašizmu a sloboda narodu,
i mene će moja mati pionirom zvati.

I što je falilo pionirima? Učili su nas da pomažemo starijima, budemo pristojni, ne krademo i ne lažemo; sve pozitivno, pozitivnije od političkih propovijedi i baljezganja s oltara. Da mi je samo znat što je baljezga oni šta je drža misu zadušnicu za 'poglavnika', čovika koji je bezdušno napustija svoje sljedbenike, ukreja neku lovu i uteka - izdajica, bezdušnik. Veliki vođa za popizdit. Da mi je znat kojim kanalima je uteka i tko mu je pomoga? Možda oti koji mu je drža misu zadušnicu? Sigurno je nekog dobro platija što njegovi sljedbenici nisu mogli. Da je 'poglavnik' osta sa svojim sljedbenicima moguće bi najeba samo on, ali bi drugi spasili glave. Je, ma za to napravit treba imat muda, velika muda. Zrinski ih je ima.

Malo sam se maka od praznika rada. Naučija sam nakon demobilizacije da je normalno ne imat subotu i nedilju i da je radno vrime rastezljiva kategorija ka' žvakaća guma. Nije ni blizu mjerila koje za sebe imaju saborski zastupnici. I mogu bit sritan što sam naša posal, jerbo se je ekipa iz udruge HDZ (Humanost i Dobročinstvo Zase) pobrinula kroz pretvorbu tijekom i nakon domovinskog rata, razjebat sve što se može. Pretvorba je, uz uvođenju kune i 'pranje' dinara u stranu valutu u BiH, njihova najveća tekovina i nemaju nikakvo pravo svojatat Domovinski rat kao svoju tekovinu. Štetočine! Republika Hrvatska je tekovina branitelja domovine koji su krvavo omogućili njeno stvaranje. Nisu branitelji išli u rat za ono što su oni napravili, a Samo Dopadni Paunovi nastavili. Ja kao branitelj neću im njihovu pretvorbu nikad oprostit, jer je ne poimam nikako drugačije nego kao smišljenu ozakonjenu pljačku. Šveđani, ili Norvežani, ne znam već koji (ili oboje), sačuvali su i razvili svoju PROIZVODNJU unatoč ratu (II WW), a danas razmišljaju da uvedu 6 satni radni dan kako bi motivirali radnike za veću učinkovitost, i automatski se otvara mogučnost za četvrtu smjenu i još radnih mjesta. Umisto 3×8 'oćeju 4×6? Jesu li oni ludi ili mi? Oni stvarno mogu s guštom slavit međunarodni praznik rada 1. Maj. Tribalo je prepisat njihove zakone i provodit ih. Dobro, prije toga bi od njih zatražit dozvolu za to. Ali kako onda krast?

Ali ne, mi smo sve pretvorili u crveno-bijele 'kocke' i sad ćemo kroz balun ili nešto drugo veličat Lijepu našu, toliko dobru i lijepu da pari crknuta krava. Na svim svjetskim popisima u nečemu uvik smo pri vrhu ali odizad. Nismo zadnji jedino kad su u pitanju naši tajkuni i tajkunčići, koji su vrlo brzo i učinkovito primijenili načela kapitalizma. Kako bi mogli sebi izgradit dvore, kupit jahticu od par desetaka metara, nakupovat skupe aute, skupit lipu kolekciju umjetnina, dici kupit neki ludi BMW da lakše gaze nevine ljude, ako nemaju puno radnika koje što manje plaćaju za rad (jer su u suštini neradnici) da bi njima ostalo što više. Da radnici u biti nisu neradnici, onda bi bili 'poduzetni' i stjecali bi neki kapital i ne bi spadali u 'stoku sitnog zuba'. Tko im je kriv kad su neradnici i nesposobni. Srp i čekić su simbol rada a ne nerada. Jeli je to onda zaštitni znak 'poduzetnika'?

To je osnovni smisao kapitalizma kojeg smo prigrlili i s kojim se sad dičimo! Da je to dobro ne bi se radnici još prije 130 godina u SAD pobunili. Bogatuni u Americi to su lako riješili. Pandurija koju su oni plaćali napravila je masakr (genocid u malom) i zabranila komunističku partiju zakonom. Slično je i kod nas s tim da vladajući plaćaju panduriju. A pandurija se u globalu ne bavi njihovim lupeštinama nego hvata sitne švercere duvana na pazaru. Hvataju sirotinju koja preprodaje duvan sirotinji. Čak ni drogašima ne mogu stat na kraj. Neš' ti dosega. Po tome privatizacijska pljačka i razni vidovi službenog trošenja silne love u neslužbene svrhe prema pazarskom švercu duvana pari pizdarija, te se o tome puno ne razmišlja osim u sporadičnim slučajevima, a stara narodna kaže da - 'Iznimke ne čine pravilo.'. I onda se veli da smo demokratska država. Valjda jesmo. Ako jesmo onda zbog ovoga što sam napisa neću završit na panduriji.

Za kraj, svim radnicima, onima koji rade i onima koji ne rade (neradnicima), od srca čestitam međunarodni praznik rada 1. Maj, a tajkunima i tajkunčićima želim da ga po mogućnosti, ako ne ovaj onda neki naredni, proslave u REMETINCU. Mogu tamo pivat:

Tajkuni naši slađahni, lopine ste prave,
svakog dana bujate k'o lupeštine pravne.
Smrt (ne)radnicima a sloboda lopinama,
i tebe će tvoja mati tajkunčićem zvati.

P.S. Od srca čestitam međunarodni praznik rada 1. Maj i američkim radnicima, ma što god oni mislili o tom.

P.P.S. Sa čime se tamane štetočine?